Krepat, ma ne molat!

Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.

(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)

Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net



Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

nedjelja, 10.12.2017.

Ommmmm

Danas sam trebala otići na plivanje.
Bolja polovica radi od subote na nedjelju pa ujutro ćori, kao i sin, mačke da ni ne spominjemo i nedjelju ujutro imam samo za sebe.
I taman dok sam se spremila, pogledam slučajno kroz prozor, kad ono bijelo govno pada ko ludo.
A ralice ni u tragovima.



Onda se sjetim kako je u petak navečer muž blagoslivljao na adventu i božićnom duhu mira i dobra ne baš prikladnom riječniku policiju, zimsku službu, debile koji voze okolo sa zimsko-ljetnim gumama pa ne mogu uzbrdo, Njemačku koja više nije ni približno ono što je bila.
Da ne idem sad u detalje, sve ih je jako jako volio i zaželio im materama intimne trenutke sa kućnim ljubimcima.
Onom vrstom koju mačke baš ne vole.

I tako si mislim, ako sada odem na bazen pa se ne budem mogla vratit, neće svi psi Heidelberga i šire okolice stić opslužit sve očeve i matere kojima čestitam drugi Advent, neka mene doma.


Za potpuni ugodjaj zgodno je upaliti koju svjećicu, pri čemu obavezno voditi računa da su mačke na sigurnom.
Da ne bude zagorenih repova, što se već znalo dogoditi.


Praktično je i imati pri ruci koji yoga block,


dekicu i Mačkovu "ležaljku" ako vam se odluči pridružiti (ma kakvi, hrkao je cijeli dan u kupaonici)


i virtualnu učiteljicu, kad već prave nema u blizini.


I onda ommmm, ommm, loka samasta sukhino bhavantu.
Što dodje otprilike na onu istu ljubav koju je bolja polovica zaželjela svim ljudima petak navečer, samo bez bliskog susreta matere sa psom.
Zezam se.
Ove duhovne dijelove više manje preskačem i koncentriram se na vježbe i opuštanje na kraju.
Bez ommmmm-ova.
Jednostavno bi sama sebi izgledala glupavo da vičem ommmmm, ommmmmm po kući.
Lako ga je napisati.
Al reci ti to i ne budi sam sebi smiješan.
Nemoguća misija.
Vjerojatno je tako nastala yoga smijeha.
Umrli smijući se dok je netko pjevao ommmmm.

Iz priloženog se vidi da ne funkcioniram baš na tim duhovnim razinama traženja kojekakvih istina i ravnoteža medju zvijezdama, pa je sasvim logično da se u nastavku posvetim nekim drugim, opipljivijim užicima.

Recimo nešto kao kombinaciji datulja i kozjeg sira u špeku sa pomfritom od batata i salatom s balzamico umakom


ili pravljenju i mlaćenju kremšnita po (naravno) Gurmankinom osnovnom receptu, samo sa čokoladnom glazurom umjesto kore.


Za kraj standardni pusić, kisić, cmokić svim ljudima dobre volje a posebno onima nadrkanima.



Valjda od rodjenja patim
od kroničnog manjka čakri
pa iz duhovne garsonijere
ne vidim više sfere
tko će ga znati
Hladno pivo : Ezoterija



- 22:35 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2017 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31



Književne anegdote Daniila Harmsa:

Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"


Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.