Krepat, ma ne molat!

Molat je izvedenica iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati.
Štokavce - koji nisu u bliskom dodiru s čakavskim, niti su povijesno i geografski neposredno izloženi utjecajima talijanskog jezika - ovaj slogan na prvu možda može navesti na pogrešan trag u pokušaju da ga razumiju i shvate. Mogli bismo, recimo, prvoloptaški pomisliti da molat znači moliti, preklinjati. To bi naravno bilo pogrešno, jer se očito radi o izvedenici iz talijanskog glagola "mollare" što znači odustati. "Krepati/umrijeti, ali ne odustati" borbeni je dakle poklič koji upućuje na stanje revolta, prkosa i otpora po svaku cijenu, pa i po cijenu krajnje smrti.

(Hajridin Hromadžić: Fragmenti grada)

Sve sličnosti sa stvarnim osobama slučajno su namjerne.
Dežurnim blogobudalama, šizofrenim starim prdonjama, stoki koja tudje mrtve naziva krepanima i svim njihovim prijateljima i poznanicima komentiranje zabranjeno.
U vezi s nuspojavama i neželjenim učincima nemogućnosti komentiranja obratite se svom psihijatru ili apotekaru ili na nuspojaveinezeljeni
ucincibloga@bolimekuki.odjeb.net



Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

nedjelja, 29.11.2015.

Advent, Advent, die Kerze brennt

Nikad mi nije išlo uzgajanje cvijeća ni ophodjenje s njim, uspjevale su mi se održati samo orhideje.
Odkad živim u Njemačkoj orhidejama ne ide dobro ali mi zato božićna zvijezda traje već tri godine.



Prošle godine slučajno smo na adventskoj izložbi kupili amarilis u košari .
Bezvezna lukovica izrasla je u nešto predivno



(pod predivno mislim ovo desno, ne ono dlakavo lijevo)
pa smo ove godine jedva čekali da ih počnu prodavati.
Tako već od prošlog vikenda iritira našeg Dlakoslava.



Svako jutro nadjem raskopanu mahovinu koja je tu za ukras, a u koju sam postavila one sobiće iz jednog od prethodnih postova.


Nego da se vratimo adventskoj izložbi u našem malom mistu.
Svake godine lokalna (i jedina) cvjećarnica u mjestu u kojem živimo organizira dvodnevnu prodajnu izložbu adventskih vijenaca i sličnih pred- i božićnih ukrasa.
Bolja trećina nije htjela bez mene otići pa sam se polako, kao stara bakica, dovukla do auta.
Dobro, lažem, nije bilo tako strašno, popodne me je već bilo malo "otkočilo".



Svidio mi se ovaj vijenac sa zelenim svijećama u sredinu kojeg sam pred mačkovim šapama spasila malu božićnu zvijezdu iz posta o Blognjuzu.


Očito je da križa nisu jedini problem zbog kojeg bi se trebala zabrinjavati. Prvu svijeću htjela sam zapaliti već prošle nedjelje i ipak još jednom s upaljačem u ruci pogledala na kalendar.


Vijenac na vratima takodjer sam već bila postavila i odlučila ostaviti ga.
Uvijek treba netko biti i veći katolik od pape, pa makar i nevjernik poput mene, koji poštuje božićnu bajkicu prije svega kao vrijeme kada je obitelj na okupu u šarenom svijetu kičastih ukrasa oko njih.


Prva svijeća gori



a u brejking njuz saznati ćete kada (uopće ne puštam "ako" kao mogućnost) zagori i rep.



Jezika ne šparam, an boh mi oprosti,
če komu kdaj rečem, da je to kar je.
Ma resnice ne mara človk prou neč kej dosti,
an je jezen, če kdo jo u fris mu pove.

En lep vesel božič vsim dušam prodanim,
vesel božič nunc'm brez tistih reči.
An putanam, šašinam an ritim usranim,
če koga sem spustu, nej se ne jezi.

Vesel božič vsim, vesel božič vsim,
vesel božič voščim prou vsim.
(Iztok Mlakar : Božična)

- 10:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            



Književne anegdote Daniila Harmsa:

Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao:
- Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!"


Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja:
- Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?!
Tu se sve i završilo.