Kojotica (izgubljena u deželi)
27.09.2009., nedjelja
Zona sumraka
|
Ne znam kako se dogodilo da sam propustila u kinu pogledati veliki lanjski vampirski hit. Sumrak, naravno. I onda prije nekog vremena otvorim onu čuvenu Pandorinu kutiju na fejsu i ispadnu mi van blijedoliki vampir i izabranica njegovog srca. Par dana kasnije evo ih i u kinu, već se reklamira i nastavak sage, u kojoj se oko glavne junakinje mota novi zločesti dečko vjerojatno meka srca kao i sve zvijeri iz bajkovitih priča (i tvrdog...dopunite sami). Vukodlak. Uf! Nije mi bilo druge nego pogledati prvi dio na dvd-u da budem u toku. Cura naime živi u nekoj pripizdini, kao i ja, a za takva je mjesta sasvim normalno, barem u filmovima, da je netko od susjeda vampir, vukodlak ili Super Jura iz druge galaksije. Pa da se, eto, informiram kako prepoznati eventualnu opasnost. Pogledah film i sad mi se po glavi motaju svakojake pizdarije. U toj njenoj pripizdini živi 3012 ljudi (ili 3020,ne da mi se provjeravat). Recimo da je polovica od njih muškog roda. Ostaje joj na raspolaganju punih 1506 muških osoba. Oduzmimo oca, penzionere, oženjene, zaručene, homoseksualne, dječicu mladju od 17 godina (ljubiteljici blago rečeno čudnih dečki je 17 godina tek) i zamislimo da se izbor suzio na kojih 500-tinjak tipova. I ona baš nabasa na ovu dvojicu. Majko mila, glupače. Ili to možda samo dokazuje moju davno izrečenu tvrdnju da su good guys dobri, možda i zgodni za pogledat, mame bi ih rada imale za zetove ali su jednostavno dosadni za popizdit. Te da su žene vrlo složena i kompleksna bića, koja muškarci ne bi shvatili ni da žive 200 godina. S kim onda u pripizdini spetljati se nego sa kakvom vampirčinom, koja te gleda kao da bi te pojela (da ne ubacujem sad "ba" izmedju slogova). Te se sa njim družiti u noćima punog mjeseca dok onaj drugi, vukodlak, zavija na mjesec, pa je neupotrebljiv. Pripaziti treba doduše na one dane u mjesecu, kada bi plava tekućina iz reklame za O.B. tampone znala pak onog prvog dovest do ludila. Tih dana vukodlak je baš solidna zamjena, pod uvjetom opet da nisu njegovi dani u mjesecu. Jebem ti, al si žene znamo komplicirat život sa izabranicima srca svoga. No, da se cura spetljala sa nekim računovodjom, koji pere, kuha, ne gleda druge žene, ne opija se s frendovima, ne prati nogomet, mijenja osigurače i popravlja pipe, te živi samo da njoj ugodi, a uz sve nabrojano solidno zaradjuje, zbrisala bi mu čim bi se na obzoru pokazala kakva baraba. Sreća u nesreći je ipak stara mudrost koja kaže da : idealni muškarac ne pije, ne puši i ne postoji! Druga stvar koja se recimo nije naročito dopala Čipiju je dob našeg glavnog junaka. Jadno dijete. Uvampirili ga sa 17 godina, davne 1918., i kao da mu nije dosta skrivati se pred suncem i češnjakom, a bogami i glogovim kolcima, već 90 godina mora pohadjati srednju školu. Sirota jedna, maturirao je već 22 i pol puta!!! Onda se gledajući film počne javljati ono staro pitanje koje je nekako mučilo Highlandera u prvom dijelu, prije no što su ga za potrebe mlaćenja love na kino blagajnama ponovno pomladili. Ista stvar jebe Arwen u Gospodaru prstenova. Who wants to live forever? Pustimo sad sve one teme i dileme oko toga koliko bi dragih ljudi umrlo oko nas da smo besmrtni. Ne da mi se filozofirati. Bit ću malo realnija. Kao. Recimo da se fakat zatreskate u vampira, koja je najbolja dob da i od vas napravi vampiricu, pa tako forever skupa lutate po svijetu? Sedamnast je definitivno prerano zbog već spomenutog problema oko škole. Meni je 17 godina škole bilo sasvim dovoljno. Nema šanse da bi 90 godina, a i duže, svake godine išla u treći srednje. Mali iz filma baš ima pegulu. Razmišljajući dalje zaključila sam da su 4 banke baš pravo vrijeme da ostaneš takav dovijeka. Ili barem do stote. A što bi mi falilo? Baš mi u zadnje vrijeme svi kažu da sam se "pozgodnila", i sad, paše, pa ako i lažu. A možda i ne. Evo, ja sam samoj sebi trenutno taman. Jes da moram skinut još koju kilu, ali sise mi se još nisu ovjesile do pupka, par sijedih mogu sakriti bojom za kosu a bora gotovo i nemam. Da me sad uvampire, baš bi si bila super. Nisam vjerovala kad su mi govorili da su to najbolje godine i da se ne treba panično bojati 40-og rodjendana. Imali su pravo. Danas se tako vozimo za Zagreb, stanemo na granici, a sa slovenske strane stari prijatelj policajac (zbog osebujnih brkova zovemo ga od milja Brko), koji me pozna još od onih dana kada sam svakog jutra putovala preko meje. Dugo me nije vidio, a bolju polovicu vidja svaki dan. Nije ni pregledao dokumente, nego samo iz štosa upitao jel to ista ona žena. C.T. sav kurčovit (ono, baš sam si faca) odgovara : "Je, je, ista. Još!" A Brko mu vraća putovnice, odmjeri bolju trećinu, samo se nasmije, pa kaže : "Stari, pazi ti bolje da ne bi ona tebe zamijenila! Srečno pot!".  Dobri stari Brko. Zbog njegovog sam komplimenta dobila nakon dugo vremena i cvijeće od najboljeg mužića. Strah je vrag. Ipak nikad ne znaš na kojem uglu pripizdine čeka kakav vampirčić s kojim bi stara prva žena od četiri banke mogla zbrisati. U sumrak.  |
- 19:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #
23.09.2009., srijeda
Neprijatelj(i) u mom krevetu
|
Dani šibaju za popizdit brzo, ne okrenem se i već je četvrtak. Danas je čak i službeno počela jesen. Koju, kao što već znate, baš i ne volim. Posebno kad sa svojeg prozora bacim pogled na onu tužnu vrbu.
Nikada nisam naročito voljela biologiju, pa valjda iz istog razloga imam običaj ne voljeti (neki mi spočitavaju prečestu upotrebu riječi "mrziti", pa je neću upotrijebiti) raznorazna stabla koja mi nisu ama baš ništa kriva. Dok sam još živjela u Zagrebu tako mi je mrska bila brezica na parkiralištu. Ne zbog nje same, nego zbog susjeda koji ju je posadio, te svakodnevno mjerio na koliko sam se centimetrara parkirala od nje. Taman bi se dovukla doma sa Čipijem, raspakirala eventualne vrećice te otišla pod tuš, i u tom trenutku bi zazvonilo na vratima. "Susjeda, možete li molim vas dati auto malo unatrag, preblizu ste mojoj brezici, to joj smeta!" objašnjavao bi. Sve do jednog dana dok nisam popizdila do jaja, i otjerala ga u sve pičke materine ovoga svijeta, spominjući mu užu i širu rodbinu. Od tada je gnjavio moju bolju trećinu, koja, naravno, nije nikada zaboravljala sa smiješkom nadodati : "Eto vidite, susjed s kakvim zmajem ja živim." tražeći i nalazeći sažaljenje. Možda i postoje različiti tipovi muškaraca, no svi imaju jednu zajedničku osobinu, meni doduše podosta zabrinjavajuću. Cijelog života skloni su tvrditi da žive sa raznim vrstama postojećih i nepostojećih reptila. Zmajevi i kobre najčešći su primjerci. I kada bi ih čovjek/žena i poslao psihijatru na promatranje ne bi pomoglo, i on bi uz uzdah samo odvratio : "Potpuno vas razumijem i mene baš maloprije pilala moja ridjovka po telefonu!".
I sad sam zašla duboko u botaniku, zoologiju i mitologiju, te ne bi više o tim temama. Što ono htjedoh uopće reći? Hm? A, da. Godinama već loše spavam. Mnogo je tome razloga, najčešći je kasni odlazak u krevet. Još od faksa sam večernji tip, a ustajanje ujutro predstavlja mi noćnu moru. Jedan od glavnih uzroka lošeg sna je zapravo naše blesavo poimanje bračnog života iliti spavanje u bračnom krevetu. Koji je to kreten izmislio? Neka ti ludih Engleza i njihovih odvojenih soba. Ovako me uvijek neki kurac smeta. Dobro, sam kurac me i ne smeta, prije spavanja ili pak ujutro kad ne treba na posao. Smetaju me neke druge pojave u bračnom krevetu. Recimo, ja nisam u stanju sa bilo kime dijeliti plahtu i deku. Ne trpim da mi bilo koji dio tijela nije pokriven, zbog čega C.T. nekada zna tvrditi da sam teški psihopat, ali jebiga. Iako sama sebe podsjećam na onog malog iz Charlie Brauna koji vječito za sobom vuče omiljenu dekicu, ne mogu si pomoći. Kad se jednom zamotam kako meni paše ne diraj me. Točka. Drugi je problem hrkanje drage mi bolje trećine. Kako god da ga okreneš ne valja. E, kad bi to bilo onako lijepo harmonično piljenje u istom taktu. Ne, taman kad se umiri i mislim da ću usnuti, izvali takav zvuk kao da si mačku stao na rep. Moja je stara za vrijeme jednog našeg posjeta provalila da C.T. izbacuje zvukove kao da tovara potežeš za qrac. Onda znate.
Moja agonija je trajala dok nisam otkrila čepove za uši. Bez njih ne idem nikamo. Malo sam već i oglušila od dugotrajne upotebe, no u danim okolnostima biti gluh ni ne bi bila takva tragedija. Problem usprkos čepovima nije riješen, okrene li se u snu na trbuh. Tada doduše ne proizvodi nikakve zvukove, već krevet počne vibrirati. Pomaže udarac u ruku ili nogu, u gorim slučajevima dignem se i okrenem ga na bok. Pa opet čepove u uši. Zbog nabrojanih razloga bila sam barem malo vesela da je neko vrijeme službeno odsutan, te ću moći noći preživjeti bez malih žutih prijatelja u ušima. No, veselje nije dugo trajalo, u krevet mi se došuljao novi neprijatelj. Pravi sin oca svoga. Koji mene kao čuva (da mi je znati od čega, možda od čudovišta iz ormara?). A taj pak u krevetu izvodi sve one kate koje je naučio na karateu. Lamata rukama ili nogama, te izvodi skokove. A sinoć je bilo malo svježije, pa sam napravila veliku pogrešku. Preko svih onih plahti sam nabacila jednu veliku deku, koju bi trebali dijeliti. Probudila sam se usred noći smrznuta ko pička. Čipi je cijelu onu deketinu zamotao oko sebe. Neko smo se vrijeme potezali lijevo desno, dok nisam popizdila i u tri ujutro otišla tražiti drugi pokrivač. A na sredinu kreveta postavila hrpu jastuka da kompenziraju udarce nogom. Zaspim ponovno. Konačno. Dugo već ništa ne sanjam. Kažu da sanjamo svaku noć. Možda. No ja se ne sjećam da sam išta sanjala barem jedno mjesec dana.
I tako sinoć konačno počnem sanjati. Dolazim na posao, a kolegica sva uzrujana drži platnu listu u ruci i objašnjava mi : "Pogledaj ovu sramotu. U tri krasne materine! Pa ovakvu plaću dobiješ na bilo kojem administrativnom poslu, a ne projektirajući po osam sati na dan!". Taman da ću je početi umirivati da ipak nije tako loše, recesija, ovo, ono, naše su plaće još mila majka, kad ugledam na mojem stolu listić. Pola plaće! Jebem ti šefa i državu i porez i recesiju! Taj se trenutak budim dobrih deset minuta prije no što bi trebala zazvoniti budilica. Jebote, i bolje da ništa ne sanjam, nego da me muče noćne more! Ustajem, kuham kavu, odem pregledati mail. A kad tamo, frend mi šalje onu staru forvardušu sa naslovom : "hoće li biti povišice". Koja telepatija. Valjda je čovjek sinoć imao iste snove kao i ja:
P.S. jedna pjesmica za prije spavanja, koju je Čipi danas privukao iz škole koju je pohadjala i Simona Gotovac minicom i štiklom. Pa zapojmo:
|
- 20:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #
22.09.2009., utorak
Teško je ful biti kul
|
Bloganjem se onako usput bavim skoro dvije godine. I kako je sve to skupa počelo? Bez veze, iz mješavine dosade, želje za nečim novim, na nagovor frendova, koje sam zabavljala svojim uvrnutim pogledom na svijet i masom pizdarija koje se samo meni mogu dogoditi. I iako mi C.T. najčešće zna reći da je "bloganje obično sviranje kurcu", ne mislim se tako skoro okaniti ćorava posla. Kojotka bloga točno dvadeset mjeseci, Kojotica nešto kraće. Osobno više volim ovu drugu, iako su obje istih gabarita, jednako bez dlake na jeziku te podjednako zajebane. I sad se tu pojavljuje jedno pitanje, koje me malo muči, a ne znam ga racionalno objasniti. Pišući u tudjoj zemlji, koju ipak već polako držim svojom drugom domovinom, a koju neki čak drže i neprijateljski raspoloženom prema nama, uspjela sam u godinu i pol nakupiti skoro 220000 klikova. Iliti, statistički gledano 366,666 posjeta dnevno u prosjeku. Onoga dana kad tamo objavim novi post, prosječno ljudi svrate petstotinjak puta do mene, neki postovi, kao onaj o Snjeguljičinoj maćehi i njenoj tužnoj priči, prepričavali su se po nekim drugim krajevima blogosfere i ne samo na ednevniku, gdje ih objavljujem. Dnevni rekord iznosi oko 1200 posjeta, što je zabilježeno jednog vikenda, kada je na blog u dva dana koliko me nije bilo na Kojotku škicnuto oko 2500 puta.
S druge pak strane, na bloghaeru u godinu dana nisam uspjela doći niti do 10000. Ne kužim u čemu je problem. Koncept bloga je jednak s jedne i druge strane Šengena. I dok je Kojotki uspjelo sa četvrtim postom na ediju dospjeti na naslovnicu, ovdje nema nikakve šanse da tamo ikada dospijem. Ma što napisala. Nakon tri mjeseca bloganja, Kojotka je došla medju kandidate za kul blogove, a sa četiri mjeseca staža, već se tamo i nalazila. Pišući broken slovenščinom, sa mali milijon gramatičkih pogrešaka. Snalazeći se na stotinu načina kako se izraziti. Na kraju je taj jezik, mješavina slovenskog, hrvatskog, čakavskog dijalekta, psovki, povremenog švapčarenja i još masu primjesa s područja od Vardara do Triglava, prozvan kojotščinom, kao nešto izvorno i samo moje, što je nemoguće kopirati. Da sada odem anderkaver, otvorim blog pod potpuno drugim imenom, te C.T.-ja i Malog Škrata (Čipijev slovenski nick) preimenujem, a sebe nazovem recimo Plačimačkom, Hijenčicom ili bilo kakvim drugim nazivom, koji su mi se motali po glavi, najkasnije nakon tri posta, razotkrili bi me. Ovdje pak, Kojoti, tko te jebe. Osim par vjernih čitatelja nitko živi ne šljivi pet posto moje piskaranje. I već sam par puta razmišljala zatvoriti blog. No, nema ni najmanje šanse da to ikada i učinim. Bloganje mi je previše ušlo pod kožu. Dovoljna je i najmanja pizdarija, najmanji detalj koji opazim tokom dana, da osjetim neodoljivu potrebu da to i zapišem. I objavim. Nekako mi to dodje kao ispušni ventil. Što sam raspičkanija ili pak razigranija, jednostavno moram sjesti za laptop i istresti to iz sebe. Jebeš me blesavu. A vi sad, čitali ili ne, ja ne odustajem. Valjda mi je po defaultu namješteno da pišam uz vjetar. Ne kaže se bez veze u mojem rodnom kraju : Krepat ma ne molat! 
|
- 20:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #
21.09.2009., ponedjeljak
Sponzorac
|
Sjedimo mali i ja večeras u dnevnoj, gleda klinjo neke crtiće (o tome što on gleda kad mene nema, mogu samo nagadjati), kad mi odjednom oko 21.20 padne na pamet reklama koja se vrtila ovih dana pod šifrom "ne propustite!". Riječ je, naravno, o reality show-u Gotovčevi. Kako sam samo mogla propustiti prvih 20 minuta tog historijskog dogadjaja. Dugo si to neću oprostiti. Okrene Čipi na Novu, kad tamo baš Simonina mama priča kako je mala bila pametna, kad je trebala na WC govorila je "tuta, tuta!". Ko bi reko. A i mama je čudo prirode, da citiram : "Nisam ni znala da sam trudna dok mi nisu rekli : Postat ćete mama!". Dobro da je i tada skontala. I dok se u pozadini vrti neka patetična muzikica a Simonica baš objašnjava da je išla u školu svojim glasićem sa upotrebom mnoštva mekih š-a i ž-a (fakat bi samo za njene potrebe trebalo uvest još ta dva slova u abecedu), Čipi skoči sa kauča : "Ej, mama, gledaj, moja škola!". I fakat, Simonica je išla u istu školu kao i Čipi. A objasnila je i formulu za dobru ocjenu iz fizike : "Onda sam ja obukla kratki šosić i dobila peticu...". Sad sam pomalo zabrinuta za svoj podmladak. Što ako krene stopama poznatih osoba koje su pohadjale tu školu? I postane muška sponzoruša. Kako se to uopće kaže? Sponzorac? Sponzoruš? Sponzorušac? Istu su školu pohadjale čak dvije predstavnice Slovenije na Eurosongu. I za taj velebni podatak saznala sam jednom prilikom kada je Čipi dobio minus zbog toga što nije napisao domaću zadaću,sa temom : "Poznate osobe iz mog grada". Kao odgovor izmedju ostalog priznavalo se i nabrajanje pevaljki i misica tipa Rebeka Dremelj i Nuša Derenda, a baš sada gledam na Wikipediji pod povijest tog mjesta kao poznata osoba povezan sa njim je naveden i Saša Lozar (a Kedžo?). Pa da ti se prisere. Doslovno. Pevaljke lakih nota stavljaju se u isti rang sa pjesnicima,povjesničarima i poznatim arheolozima. Sramota. Ali u svijetu u kojem jedna gluapača poput Simonice može imati svoj show, tako i tako su pomaknute vrijednosti, pa nek se djeca uče "tko to tamo peva". No da se vratim Čipiju. Sutra ima fiziku. Sad se bojim da mi se krišom ne izvuče iz kuće u minici, Simonica je lijepo objasnila kako dobiti najvišu ocjenu iz tog predmeta. Brijem da taj show nećemo više gledat. Za kraj, nevezano za Gotovčeve, danas sam saznala da ovaj blog prate neke osobe koje karijeru grade metodama sličnim onima koje je upotrebljavala i naše Simonica davnih dana u školi. Još i gorim. Mislim na onu vrstu pušenja (sa štitnicima) koja još uvijek nije zabranjena od strane Milinovićevog ministarstva. Te uvlačenjem u šupak (metoda broj dva). Kako takve osobe prezirem iz dna duše, ovim ih putem želim usput poučiti staroj poslovici mojeg omiljenog kantautora, Iztoka Mlakara, koja kaže : "Človek mona ne rata, se tak že rodi!" (slobodan prijevod by Coyote : "Čovjek ne postaje pizda, takav se već rodi!"). Drugim riječima, to im je default i ne mogu se promijeniti. A ne mogu ni ja. Samo da ja nisam pizda, nego pička. Riječka pička. I kad se raspizdim sam "ko nevera sa Kvarnera i moja krv je plavo-bijela", o poznatom bojnom pokliču : "Krepat, ma ne molat!" da ne govorim. A, samo zato jer sam ipak dobrodušna osoba nesklona preseravanju i dvoličnosti, te sam s godinama naučila barem donekle kontrolirati svoju naglu narav, poručujem im da se bave svojim poslom te odjebu ovaj blog ljudski i normalno, te me pritom obsluže oralno.
P.S. sutra bi moja pokojna baba imala točno 100 godina da je kojim slučajem živa. Život joj je bio sve prije nego naklonjen. Bila je i ovakva i onakva, mnogi su znali reći da je zajebana, ali jebiga, kakva bila da bila, imala je stav. I mene je odgojila tako da ne dam da me itko zajebava. Kao što se ni ona nije dala jebat. U glavu. A da je živa, sve ovo gore napisano i ona bi im poručila. I iako nije bila sa Sušaka, nije bila ni daleko od njega. Pa neka ova pjesma ide za nju i njen stoti rodjendan:
|
- 23:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #
19.09.2009., subota
(U)Loviti Pticu Trkačicu
|
Život u pripizdini, kao što vam je već poznato, dosadan je za popizdit. Mirno, tiho, ponekad na trenutak čuješ samo kucanje vlastitog srca, što mojem hiperaktivnom i nemirnom duhu zna debelo ići na jetra. No, ponekada paše. Recimo, subotom ujutro. Svakog me jutra jebe budilica a jučer pak ujutro frendica koja je prespavala kod mene. Mislim ne jebe me doslovno (znam ja da ste vi pokvareni i svakakve vam se pizdarije motaju po glavi, a i ja bogami u zadnje vrijeme znala srat po muškom rodu, pa nikad se ne zna), probudila me nakon samo tri sata sna sa ogromnom željom da je pustim da ide na posao. I tako se meni baš zaželjelo jednom za promjenu zakrmit jedno sat dva duže no inače. Pa subota je, a ja večeras idem van, morala bi se malo regenerirat. Aha, moš si mislit! Čini mi se da usrana pripizdina oživi upravo i baš jedino subotom ujutro! 7.00. Probudi me zvonjava lokalne crkve. Minute i minute. Bez prestanka. Ma i mrtve bi probudili. Nikako ne razumijem čemu uopće misa za njihove duše (jes da bakice iz susjedstva, udovice, veselo odlaze u crkvu, do crkve je groblje, pa usput provjere da li su muževi još uvijek na sigurnom). Nastavi li zvoniti samo još minutu, svi će pokojnici izaći na svježi zrak urlajući : "Daj nam da počivamo u miru, mamu ti ..... (ajde dobro neću psovat)! I sama, napola živa, ležim na postelji i nekako im brojim sve po spisku. Župniku i bakicama. Što da radim? Ustanem, nema šanse zaspati nakon ovakve gestapovske torture. Koda bi mi čavle zabijali posred čela! Kuham kavu i zijevam. A i to ne zadugo. Taman primam šalicu u ruke i doživim novi šok! 7.10. Pred kuću prileti kombi lokalne pekare. S dobrom starom, baš za moj glazbeni ukus pisanom muzikom ansamlba Avsenik (možda je bio i Lojze Slak, razlike drastične). Mislim, da mi netko sa zapadne strane Šengena na zamjeri što kao južnjakinja serem po harmoniki. U sedam i deset u subotu ujutro,zatukla bi i toliko obožavanog Johnnyja Deppa, koji bi pod mojim prozorom na gitari odsvirao kakvu samo za moju dušu. Ipak stara narodna poslovica lijepo kaže : Pusti kojota dok mota. Sori, ovo je bilo samo za provjeru da li murija ima vremena pratiti baš sve blogove ili ih zanimaju samo kraljevi. Poslovica ipak kaže : Pusti lava (ili bilo koju drugu beštiju sa kandžama) dok spava. Tek sada u potpunosti razumijem mojeg prijatelja, koji živi u bloku i ispijajući jutarnju kavu znao bi komentirati kako nikada u životu ne bi volio imati kuću na selu. Jer te u četiri ujutro probudi pijetao (susjedi su, na moju veliku radost, strašnoga pevca skratili za glavu...eto,čak i te strašne N1H1 i slične kombinacije brojka i slova kojima nas straše imaju svoje dobre strane), oko šest začuješ traktor, u sedam crkvena zvona, na što se naveže susjed koji počne kositi travu na dvorištu! I dok psi laju, moj prijatelj pakira kofere, grli i ljubi punicu i tasta te šiba doma. Nazad u dobri stari prljavi i bučni grad, bez susjedoveg psa, koji laje na mjesec po cijele noći.
No, da se vratim priči od sinoć, koja mi je potpuno sjebala koncepciju bloga i nicka, te sada u miru, koji je ipak nastupio nakon što je kombi prodao vse žemljice (ne kupim iz principa, radije žvačem pljesnivi tost od prekjučer) razmišljam kako dalje. Znate već dobro da sam životni moto malo posudila od Mirka S. Zlikowskog, bolje znanega kao kojota iz crtića o Ptici Trkačici (Road Runner), a vrlo je jednostavan : "Uloviti pticu trkačicu!". Cijeloga života, no ok, od prvog crtića tog genijalca/optimista s greškom, kojeg sam pogledala na televiziji, razmišljam o organizaciji potpisivanja peticije za potporu u ostvarenju njegovog životnog cilja. Koliko je samo planova A, B, C in D već do u najmanje detalje izradio u svojoj špilji, a da nikada prokletoj ptici nije uspio staviti ni zrno soli na rep. I onda, petak navečer, šok, kada smo Čipi i ja izguglala ovo:
Sad se pitam samo jedno. A to je to? Loviš pticu, uspiješ u nakani, spečeš i pojedeš. Hm. I što će biti sutra? Nekako brijem da će mu biti jako žao. Iako mi je osobna blesava ptica bila strašno antipatična zbog svojeg uvijek i baš uvijek pobjedničkog štiha, sada sam u samo par sekundi skontala da je životni cilj Mirka S. Zlikowskog s ostvarenjem najveće želje postao jebeno dosadan. Od danas (nakon gruntanja u maniri spomenutog već lika) dajem časnu pionirsku riječ da ću "Uloviti pticu trkačicu" brisati iz svog života. Promjena nije drastična, jednostavno ću izbrisati jedno jedino slovo, te tako promijeniti smisao života i dati mu onu raznolikost i dinamiku, koja je neophodna da ujutro vidimo smisla ustati iz kreveta. Also, dakle, od danes me tražite pod šifrom : "LOVITI PTICU TRKAČICU!". Pa ako je nikada ne ulovim, zaboli me. Neka prokleta beštija živi. A svijet će opet bit "tako lijep, ovde potok, ondje cvijet" kao što je bio i jučer!
P.S. Jebeš život, ajmo na pivo i cry babies-e. Bee-beeeeeeeeeeeeep!!! |
- 14:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #
16.09.2009., srijeda
Duh bankara (na putu prema dole)
|
Jučer nas napustila još jedna velika zvijezda osamdesetih. Patrick the Ghost Swayze. R.I.P. Moram priznati da mi je uvijek bio simpatičan lik. Premda ga se većina sjeća prije svega u ulozi Sama u Duhu te kao plesnog zabavljača bogatih razmaženih pičkica iz Prljavog plesa, meni je najsimpatičniji bio kao vodja surferske bande pljačkaša banaka u filmu Point Break (ne sjećam se više prijevoda). No, vratimo se Duhu. Film me se dojmio prije svega zbog nemogućnosti svrstati ga u neki od dotada poznatih žanrova, iako ga većinom predstavljaju kao komediju kada ga po petsto i peti put sa crtom prikazuju na televiziji. Nema čega u tom celuloidnom uradku nema. Sretna ljubav. Prijateljstvo. Ubojstvo. Nadnaravne sile. Lažne proročice koje odjednom osjete svoj dar komuniciranja s mrtvima. Neutješna udovica. Duhovi sa poremećima u ponašanju. Policajci. Bankari. Pranje novca. Čekovi sa milijunskim iznosima. Izdaja. Osveta. Happy end (uvjetno). Uz taj film ma koliko se pravila čvrsta i bezosjećajna svaki put potrošim dva paketa maramica. A opet kad počnem racionalno razmišljati i osjećajčići mi se vrate na mjesto, ne mogu a ne pomisliti kako je kraj u kojem momci i cure u bijelom čekaju glavnog junaka zapravo velika obmana. Mislim, sve pet, Sam je volio svoju Demy, ma kako god se u filmu zvala (ne mogu se sjetiti tog podatka, a iz principa ne želim guglati), cijeli ga film muči tužna činjenica da je svoju ljubav držao toliko zdravo za gotovo da joj nikada nije otvoreno rekao da je voli. Zbog tog neučinjenog posla po smrti zaglavi negdje izmedju neba i zemlje tražeći načine da joj kaže te dvije čarobne "Volim te!" riječi, a usput otkriva pravi razlog prerane smrti, te u tandemu sa opičenom Woopie Goldberg uspjeva spasiti svoju ljubljenu, te osvetiti vlastitu smrt. No budimo realni. Sam je ipak bio bankar, iako (barem je u filmu tako prikazano) nije prao mafijske pare kao njegov prijatelj. Nemam baš neko naročito mišljenje o ljudima koji se bave tom vrstom posla. Na mojoj ljestvici najpokvarenijih zanimanja nalaze se tu negdje nakon političara i odvjetnika. I jedni i drugi definitivno nemaju nikakve šanse da zakucaju na vrata raja. Brijem da je sa bankarima isto. Čime se ono bave? Uvaljuju nam kredite na 30 godina zbog kojih se grizemo cijeli život i razmišljamo kako iz mjeseca u mjesec. Obračunaju nam zatezne kamate za svakih pet minuta koliko smo bili u nedozvoljenom minusu ili smo zaboravili platiti neki račun. Na tekućem nam računu iz mjeseca u mjesec izmišljaju nove i nove naknade. Kada smo u financijskoj krizi uvale nam kao slamčicu spasa kreditne kartice, razne revolving pizdarije, otplatu na obroke. I onda i to opet gruntamo kako platiti do odredjenog datuma. U biti od nas naprave robove banke, koja sa nama nema nekih većih rizika jer će nam ovrhom sjesti na plaću, uzeti nam auto ili stan, ganjati jamce da plaćaju naše obaveze ili mi njihove. Djavolja posla. Ali u potpunosti legalna. Što opet, nekoj višoj i pravednoj sili (pod uvjetom da postoji) vjerojatno nije olakšavajuća okolnost. I onda nakon svega nabrojenog režiser gore spomenutog filma na kraju po Sama šalje andjelčiće u bijelom. Ma ne me jebat! Osim ako kojim slučajem nije bio potpuno nesposoban na svom radnom mjestu, te je dijelio kredit bez kamata svojim klijentima. A onome tko nije bio kreditno sposoban iz samilosti je pristao biti jamac. A opet ponovit ću po stoti put moje mišljenje o raju i paklu. Standardi za dospjeti tamo gore medju andjelčiće koji sviraju harfu po oblacima su podosta visoko postavljeni. Osobno nemam aspolutno nikakve ambicije, a bogami niti šanse da tamo dolutam. A i kada bi se to nekim slučajem dogodilo umrla bi tamo od dosade. Mislim, harfe? Halo?! Koji ću klinac u raju kad nitko meni drag neće tamo biti. Kao što bi (u slobodnom prijevodu by Coyote) Tom Sawyer rekao nakon što mu tete objasne kako Huck nema niti najmanje šanse da svirucka tamo gore : Jebeš raj u kojem nema Huckleberry Finna!". I ja kažem! |
- 23:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
14.09.2009., ponedjeljak
Bosonogi
|
Ne volim po blogu puno objašnjavati o prirodi CT-jevog posla, u biti radi se o potpuno nevažnoj činjenici za ovaj post, a i dublje. Reći ću samo da se trenutna situacija može slobodno nazvati "otac na službenom putu". Na sreću, put nije te vrste kao što je to slučaj kod zadnjih dana toliko spominjanog "kralja bloga". E sad, o titulama ne bi raspravljala, a i ukusi su različiti (natmajkajndofbloger), pa pustimo neka se kriminalisti bave svojim poslom. Bijelo ili žuto, zabole me. Pa sad, nije baš da me zabole. C.T. je u subotu kupio čak dvije žute majice (na sniženju ofkors), a budući da je nabacao par nepotrebnih kila u njima me neodoljivo podsjeća na kanarinca. Velikog. Podosta uhranjenog. Ali zato ja gubim kile, još malo pa ću postati mica maca. I ja ga znam srati bez veze, ajmo k biti stvari. Dakle, kanarinac, pardon C.T. zadnjih je tjedana na tajnom zadatku u mom rodnom gradu. Radnim danima. Za vikend se vraća kući u pripizdinu. Ko Lesi (ponekad čak i laje). Sa hrpom prljavog veša i koferom kojeg ne stigne ni isprazniti do kraja, jer ponedjeljak ujutro dodje jako jako brzo. E sad, kofer gore, kofer dolje i tako je prošlog ponedjeljka pristigao na more bez cipela i pojasa, te pola dana proveo šopingirajući u potrazi za novim nadomjestnim cipelama. I pojasom koji ga može opasati. Akcija je uspješno okončana. No tu nije kraj. Slijedi hitni sastanak u metropoli, pa tako evo glavnog junaka u novim cipelama u utorak navečer na vrata doma svog. Za svaki slučaj, da se ne dogodi da opet ostane bosonog usred nemilosrdnog lučkog grada, ovog puta dobro pazi da ne zaboravi cipele. Plus pojas. Dakle, po povratku u Rijeku veselo me obavještava kako sad nema beda jer ima dva para cipela i dva pojasa. No, krasno! Petak navečer. Popodne upozoravam nek pazi što radi sa cipelama. "Nema problema" slijedi po telefonu, što, naravno, baš i ne obećava. Svi znamo da na području od Vardara do Triglava upravo ta fraza znači hrpu sranja. No, ja sam optimist. Sa greškom. Tako kažu. Vikend. Frizer. Ručak. Kava. Kolači. Kupovina već spomenutih kanarinskih majica. Plus nove trapke za moju dva broja manju rit. Subota navečer. 5 votki Coyote (leda ko u priči, votku tražiš izmedju). 5 mineralnih C.T. Podosta mlak bend zaljubljen u Gibbonija. Na kojeg ne možeš plesat. A i sve stvari su mu slične kao jaje jajetu. Al je zato D.J. pustio Clash.
Barem nešto. Tura skakanja nakon 5 votki. Popravljanje šminke. Nekoliko odlazaka na najstrašnije mjesto na svijetu (WC, naravno, i kraljevi i carevi se tamo useru) kao posljedica konzumiranja tekućih artikala iz prethodnih rečenica. Popušena kutija cigareta. Vani na zraku. Nedjelja. Klasika. Doručak. Peglanje. Ručak. Nemilosrdni gadovi u kinu. Tortilla čips sa sirom. Duplim (danas postim). Žurba doma. Zbog Šejna, naravno. Koji "nosi jednu davnu nikad prežaljenu ljubav" i tako dalje. Spavanje. Budjenje ponedjeljkom. Pa još Čipi ima predsat. Jebem majmuna koji sastavlja raspored. Ustaje najprije C.T., a ja ću kao za pet minuta. Al čujem sa donjeg kata spominjanje psa, njegove majke, te pripadajućih im intimnih dijelova.
Mamurna ustajem uz sličan dijalog sama sa sobom. "Zaboravio sam jebene cipele u Rijeci! Oba para." obavještava me bolja trećina. Krasno, razmišljam u sebi, nastavi li ovim tempom svakog vikenda, do kraja mandata (još najmanje dva mjeseca) imat će više crnih cipela nego ih je imala pokojna Jacquelina Onnasis. A i ide mi na smijeh kad si u glavi zamišljam kako će kod nas izgledati ona reklama od Heinekena. C.T. frendovima pokazuje sobe : "Ovo je naša spavaća soba, ovdje je dnevni, a ovo je moj ormar sa cipelama." . Dok frendovi zabezeknuto gledaju u 18 pari izlaštenih obuvala, moje će frendice očajnički vrištati dok im nudim pivo. Iz moje sobe. Za živce. I dok se akcija "bosonogi" nastavlja pozivanjem cimera u Rijeci koji nekom srećom danas stiže u metropolu pa novi par ipak ne moramo kupiti, sjetimo se Čipija i njegovog predsata. Dečki brzo u auto, mami pusu s nogu i zapale prema školi. Taman da ću u miru popiti jutarnju kavu, kad zazvoni telefon : "Ajde brzo dodji na dvorište, zaboravili smo torbu! Školsku!". Evo s kim ja živim. S muškom verzijom Pepeljuge i njegovim sinom. Jedno je sigurno (osim toga da sam na pola puta do Vrapča, zatvoreni odjel) može mene sutra pregaziti vlak, može mi nebo pasti na glavu, može me požderati sto i jedna boleština. No definitivno neću nikada krepusnuti od dosade!
I pred sam kraj namjeravam nabrojati samo dio arsenala raznih upotrebljivih stvari koje je taj tandem do sada izgubio (što zajedno a što svaki za sebe): - american express kartica : izgubljeno tri puta, nadjeno jednom - ruksak sa opremom za tjelesni - samo dva puta, izgubio se svaki trag - radna knjižica - napravili novu - torba sa knjigama i svjedodžbom (davnih C.T.-jevih školskih dana) - index sa faksa - 2x izgubljeno, 2x nadjeno - aktovka sa 30-ak ugovora - našli je pošteni djelatnici Mc Donaldsa - ključevi od auta - nadjeni, no tada sam umalo abortirala kada me usred Metroa u Grazu sa punim kolicima mužić ostavio te otrčao panično tražiti ključeve kojih nigdje nije bilo. Prije toga je izgubio novčanik, u istom danu, pronadjen netaknut u vratima auta. Na kraju moram se osvrnuti na jučerašnju zajebanciju na fejsu, a koja me dovela do toga da se panično bojim toplomjera. Jer iako mi baš u ovom trenutku iznad stola sa kompom visi na zidu plakat iz filma Betty Blue, tek sam jučer saznala da onih 37,2 predstavlja tjelesnu temperaturu osobe sklone raznim poremećajima osobnosti. Sad se bojim staviti toplomjer, da ne ispadne da sam od sveg ovog stresa već i dokazano luda ko sve Francuskinje iz filmova. A kako mi po cijele dane jedan dio mozga uvijek nešto melje, bosonogo budjenje sjetilo me filma o još jednoj ludjakinji kojoj se ne može odoliti, jer navodno muškarci (čitaj : Francuzi) vole "lipe i lude" (tako zbori jedna mudra teta na fejsu). Samo što je ova ludara, koja najradije hoda bosonoga, glavni lik jednog poznatog njemačkog filma u kojem je sve takvu (ili baš zbog toga) naprosto obožava moj omiljeni švapski glumac Til Schweiger (baš jučer tamanio Gestapovce u Nemilosrdnim gadovima). Dakle, ovo je Bosonoga:
Što samo opet dokazuje: a) ludost je internacionalna pojava, ipak nisu ludi samo Francuzi (i Rimljani u Asterixu) te b) kad počnem pisati neki post nikada ni sama ne znam u što će se sve skupa izroditi. |
- 21:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #
12.09.2009., subota
Wake me up when september/october/november ends
|
Zadnjih me dana pere bed, djelomično zbog usrane jeseni koja dolazi htjela ja to ili ne. Mrzim jesen. I nimalo me ne čudi zašto su Green Day napisali sladunjavu pjesmu koja mi se vrti neprestano u glavi.
No, i da ga prespavam neće mi nimalo pomoći. Iza njega slijedi još par jebeno ružnih mjeseci. Listopad. Samo ime mu govori što znači. Mogu sad pjesnici sliniti nad ljepotom žutog lišća koje otpada, dok zamišljeni šeću uokolo držeći se za rukice sa nekim od svojih komada ili pak na klupi u parku sanjaju o svojim nesretnim ljubavima prisjećajući se lijepih dana.
O tome kako studeni može biti ogavan ne bi ni trošila riječi. Sjećam se tog jedanajstog mjeseca davne 91. godine, kada sam s dva kofera u ruci dospjela u Heidelberg. Kiša, magla, sivilo, punih šest tjedana. Sve do malo pred Božić nije se pojavila jedna jedina zraka sunca. Depresivno za popizdit.
Posebno me isfrustira ono blesavo pomicanje sata unatrag. Istina, s te subote na nedjelju dobijemo natrag onaj sat kojeg nam na proljeće ukradu zbog nečijih fiks ideja (do dana današnjeg nisam shvatila smisao te bedastoće) no ubrzo odlazeći na posao te vraćajući se sa njega po mraku, osjećam se kao vampirica. No, dosta je bilo malodušnosti i depre, protiv jeseni sam se odlučila boriti svim raspoloživim sredstvima. A najbolji su lijek sitne radosti. Kad bi bila neka luda šopingoholičarka i imala brdo para otišla bi pičiti po trgovinama. I peglati kartice do svih raspoloživih limita, na primjer. No, niti je bila plaća, niti sam dobila na lotu, Bingo više ne uplaćujem jer mi moja omiljena (hahaha) voditeljica Karmela ne donosi sreću. Kolege svoju jesensku radost nalaze u vinogradu. Kojeg nemam, niti ga želim ikada imati, iako mi ovdje kažu da ću biti prava Dolenjka, tek kad počnem brati groždje. Tako ovdje ubijaju jesensku depru. Berbom. Koja mene neće vidjeti. Ostat ću južnjačka neprilagodjena divljakuša do konca. Jeseni. A i dalje. Vino je definitivno tekuća tvar bez koje bi mogla živjeti. Što mi je vrlo teško tvrditi za pivo. Ili votku. Koju namjeravam konzumirati večeras jer za promjenu "kada pijem ne vozim".
I da sad ne nabrajam tudje metode borbe protiv nadolazeće jeseni. Ja se borim na svoj način. Za početak odlaskom frizeru. Gotovo da nema većeg užitka od onog kad mi netko drugi za promjenu opere kosu, izmasira blesavu glavu (jes da su mi to naplatili dodatnih 40 kuna, ali isplatilo se) isfenira kosu, dok mi netko treći uredjuje nokte. Zvuči banalno i glupo. I jest. Ali to je to. Malo zadovoljstvo. Sitna radost koju se da kupiti za nešto malo para. A posebno me veseli ona spika : "Joj, kak vam dobro stoji ta frizura, puno ljepše nego prije!". Podsjeti me na reklamu za Ariel. Ili Persil. Uvijek je onaj novi puno bolji i učinkovitiji od starog, koji je isto tako odstranjvao mrlje na niskim temperaturama. Ali svi pušimo te spike, pa zašto ne bi ja popušila par komplimenata na svoj račun. Paše, pa čak i ako je čista laž. A kada bi frizerke bile iskrene do boli, u životu ne bi vidjele jedne kune tipa. I potpuno razumijem njihov napad na taštinu. A kao što je iz reklame za Mastercard već svima znano, postoje i stvari koje se ne mogu dobiti nikakvim novcem. Čipijev zagrljaj, na primjer. Sredstvo broj jedan u borbi protiv depri svih vrsta, pa i onih jesenskih. Bez neželjenih učinaka. Bez opasnosti od predoziranja. Zakon.
I za kraj, moja zlobna polovica (čitaj : Kay iz prethodnog posta) namjeravao je sve one koji ovo čitaju vratiti natrag u sumornu jesen nekom od onih "jesen stiže, dunjo moja" žalopojki. Ali je onda drugoj polovici, onoj koja se ne voli baš previše eksponirati (čitaj : blesava bosonoga raspjevana Gerda) sinula na ono malo pameti što joj je još ostalo jedna draga romantično kišovita pjesma jedinog matorog pedestogodišnjaka kojeg ne bi bacila iz kreveta (još jedan antidepresiv bez recepta) kad bi se nekim slučajem tamo našao:
|
- 19:37 - Komentari (14) - Isprintaj - #
10.09.2009., četvrtak
Uvrnuta lektira za osnovnu školu by Coyote (1.dio - Snježna kraljica)
|
Nekako lani u ovo doba godine (mjesec gore-dolje) napisala sam prvu u nizu naopakih bajki, onu o Snjeguljici, gledano iz perspektive jednog od najomraženijih bajkovitih likova svih vremena. Zanimalo me što o toj bajci misli maćeha. Po godinama, problemima i dilemama sigurno mi je ta teta u krizi srednjih godina bliža od tamo neke male sponzorušice blijeda lica i kose crne kao ebanovina. Ideja nije bila moja, izašla je iz pera, bolje rečeno iz tipkovnice moje blogerske, a bogami i frendice iz RL, koja se javlja sa mjesta na koje uskoro odlazi jedna druga svim mojim čitateljima znana blogerica. I nju poznam. Evo, tek toliko da se pohvalim.  Dakle, zuzzu je kao temu "prostog spisa" iliti neke vrste paralelnog slaloma, kad se više blogera dogovori istovremeno objaviti post na zadanu temu zadala prikaz bajke iz usta nekog od (glavnih) sporednih likova. Tada sam si dala za zadatak napisati uvrnute verzije svih poznatih bajki i počela nešto čačkati po Mačku bez čizama. Nije ispalo dobro kao maćehina priča, pa sam sve skupa bacila u zapećak, Mačka izbrisala i više se ni ne sjećam kako je izgubio modne dodatke na nogama. Onda je jedan drugi Mačak objavio knjigu. Ukrao mi ideju. Sto posto mu administrator bloga osobni, da ne kažem intimni prijatelj. No, ko jebe Mačka? Jel to ikoga zanima? Mene definitivno ne. Istina, neka budala kod mene na blogu uporno traži "jebanje sa psom". Nisam doduše isprobavala guglati da vidim kako nabasa baš na mene sa svojom pretragom, no poručila sam mu na fejsu, a i ovdje ponavljam, nek bolje pita svoju mamu. Ona bi znala odgovor na to pitanje. Vratimo se bajkama. Evo, jučer ubijam dosadu na fejsu i upade mi u oko post jedne od frendica. Majko mila, koliko ja imam frendova. Internet je razvukao pojam prijateljstva kao što crna rupa u svemiru razvlači onoga tko u nju upadne. No, s tom se frendicom i družim, istina, dugo se nismo vidjele, no planiramo zaružiti uskoro na koncertu Cry babiesa u Saxu, u subotu 19.rujna. Dobra zabava za male pare. Pa se vidimo!
Da se vratim bajkama. Frendica je jučer pokrenula raspravu o bajci o Snježnoj kraljici. Ono, kao, Kaya je ugrabila Snježna kraljica, srce mu se pretvorilo u led, Gerda ga je otišla tražiti...I kako je to sve završilo i što je uopće smisao te bajke željela se prisjetiti. I Coyote napiše nešto u stilu kratkog opisa literarnog djela (lektira za osnovnu školu). Zekam, nisam tamo to napisala, sinulo mi kasnije, dakle: Zločesti čarobnjak napravio je zrcalo u kojem su se vidjele sve greške i mane na ljudima. Razbio ga u tisuće komada, te krhotine razbacao po svijetu. Onaj kome je dio ogledala pao u oko, vidio je u svima samo najružnije osobine. Oni pak (ne)sretnici kojima se krhotina zarila u srce, postali su hladni i bezosjećajni. Srce im se pretvorilo u ogroman komad leda. Kayu se dogodilo oboje i onako hladnog i kritizerski raspoloženog očarala ga je jedino još hladnija i bezosjećajnija Snježna kraljica, frustrirana teta u teškoj krizi srednjih godina (valjda ju je otkantao Djed Mraz zbog mladjeg komada čvršćih sisa), te ga odvela daleko od male neiskvarene Gerde, prijateljice iz bezbrižnog djetinjstva (šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija). Gerda, mala glupačica, kakve znaju biti samo zatreskane žene bez obzira na dob, umjesto da nadje svog Prdeljaka (Bernija E., nogometaša nekog kluba koji igra u Ligi prvaka, tenisača) krenula je skoro pa bosonoga tražiti svojeg izgubljenog Kaya po svijetu. Usput joj se nadogadjalo svakojakih pizdarija (izmedju ostalog, fakat je izgubila cipele negdje po putu) no kako to u bajkama, sapunicama i romantičnim filmovima svih žanrova biva, ljubav pobjedjuje i najveće nedaće (kredit na 35 godina, (ne)dozvoljeno prekoračenja na tekućem računu, računi komunalnih usluga, doplata godišnjeg poreza na dohodak, troškovi registracije i osiguranja itd.) i Gerda uspijeva negdje na sjevernom polu pronaći svog ljubljenog Kaya, kako u ledenom dvorcu Snježne tete pokušava iz komadića leda (a čega drugog??!!!) sastaviti riječ VJEČNOST.
Vidjevši ga onako smrznutog, Gerda mu zapjeva neku srcedrapajuću pjesmicu tipa "Srce nije kamen" koji su skupa skidali sa neta, na što Kay zaplače (a kako i ne bi) i sa suzama mu iz oka ispade onaj prvi zajebani komad ogledala. Sav začudjen prepozna Gerdu. E, sad se ova rasplačipizdi u njegovom zagrljaju, pa mu njene suze otope led u srcu. Što je na sve to skupa rekla Snježna kraljica, više se ne sjećam, vjerojatno je svratila odmah na neki internetni portal te u profil upisala "tražim mladju osobu za avanturu". Možda se i pravila fina gospodja, pa je napisala naizgled nedužno "volim upoznavati nove ljude, šifra MILF). Ali, vrlo važno tko jebe Snježnu kraljicu (nek joj pjesme piše). Gerda i Kay odlaze držeći se za rukice, te se putujući doma pomatore, pobenave i na kraju se ožene. Od tog dana, odlazili su na posao, rintali za male pare do pet, šest navečer, a nakon posla jebali jedan drugoga u glavu iz dana u dan, a mnogobrojna dječurlija pomagala im je u tome svim silama. Sve dok nisu umrli. A ako ima raja i pakla, gnjave jedan drugoga i dan danas. Ovu je verziju napisala Kay-eva polovica. Zajebana, nadrkana, pesimistična i kronično neromantična. Čiji je moto : nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi. I mrzi Valentinovo. Gerdina polovica ipak se usudi sramežljivo nadati da je all we need is love. I da "Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje, ali ljubav sve izliči..." A kad Gerda zatvori oči, učini joj se na moment da je "otiša u nekon ludom snu i tada na moment i on vidija nju..."
|
- 22:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #
09.09.2009., srijeda
9.9.2009
|
Koji smotani dan, sav u devetkama. Trebalo bi numerologe pitat jel to nešto znači. Vjerojatno da da. Nisam baš neki stručnjak za tu graničnu znanost, ali upoznata sam sa najelementarnijim osnovama. Sve se svodi na zbrajanje. Zbrojiš sve znamenke, ovako: 9+9+2+9 = 29 Onda nastaviš: 2+9=11 Pa nakon toga 1+1=2 E sad neki će to prokomentirati kao 2:0 za Vatrene, drugi će pak tvrditi da će isti toliko popušiti od Engleza, a ja sam svoje značenje pronašla popodne oko 15.30 (pazi sad 1+5+3=9, hm?!). I zaključak je slijedeći 9.9.2009 u devet sati odoh ja na dvije pive. A vi navijajte za momke u kockasitm dresovima, grizite si nokte do lakta, i urlajte do mile volje. Pazite samo da ne završite kao junak vica kojeg mi je ispričao Čipi. Ide ovako : Žena na sudu optužena za ubojstvo bolje polovice. Sudac : "Gospodjo, priznajete li da ste u noći 9.9.2009 upucali svojeg muža iz vatrenog oružja za vrijeme trajanja utakmice protiv Engleske?" Žena : "Priznajem!" Sudac : "I koje su mu bile zadnje riječi?" Žena : "Koji kurac čekaš? Pucaj!"
P.S. moj 81.post (8+1=9) P.P.S. samo 2 skrolanja, bravo ja! |
- 17:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #
06.09.2009., nedjelja
Republika Palma de Cocco + apdejt
|
Sto puta sam se zaklela sama sebi da neću na blogu pisati o temi koja me zanima ko lanjski snijeg. No, tog je jebenog bijelog sranja prošle zime bilo toliko, da ga još nisam zaboravila. Isto je s političarima svih zemalja (ne morate se ujedinjavati, govna ste kako god obrneš i gdje god na kugli zemaljskoj se nalazili), oćeš - nećeš ispadaju iz svakog dnevnika, sa stranica internetnih portala, izmedju dobrih i loših pjesma na radiju, sa jumbo plakata. I htjeli mi to ili ne, sjebavaju nam životne planove svaki dan. Zbog viših ciljeva. My ass!
Kao da mi nije dosta mučno gledati i slušati svakoga dana kako ona kreatura od Hebranga, koja meni osobno sliči na križanca hijena iz Kralja lavova i Ćirila Stipse iz kojeg li već crtića (mali leteći medvjedići?), najavljuje kandidaturu za predsjednika, danas C.T. drkajući po teletekstu naleti i na veselu vijest da se namjerava kandidirati i gospodja "ubit ću se jer je crkla moja kujica" aka Vesna (sandala od 2 milje kuna ti tijesna) Pu(j)sić. Možda sam pristrana i pretjerano osjetljiva te zamjerljiva osoba, no spomenuta mi se teta doslovce zgadila kad smo par godina unatrag na vijestima pratili njeno zdravstveno stanje, koje je bilo teško narušeno jer je u prometnoj nesreći izgubila ljubljenog mopsa/mopsicu. Da se odmah razumijemo, nemam ništa protiv kućnih ljubimaca, dapače. Zasmetala me samo činjenica da je neka javna osoba u stanju danima plačipizditi zbog crknute kujice, dok je u istom danu na istim tim našim cestama nastradalo desetero ljudi. Ljudi! Ne kućnih ljubimaca. Medju njima i djece. Ali prva je vijest bila mopsica. I sad je za očekivati, da ćemo u slučaju da spomenuta gospodja postane predsjednica, u toku njenog mandata imati par dana žalosti. Kad joj ugine ribica u akvariju, ujutro pronadje kanarinca sa nogama u zraku, možda čak i kada kastrira mačka. Pa ajmo svi skupa jedan dan biti bez muzike na javnim mjestima, otkažimo koncerte i slične manifestacije. Ne priliči se, ipak su to jaja predsjedničina mačora otišla u krasni qrac.
Sad bi ja ovako mogla pljuvati danima, no neću, škoda izgubljenog vremena i truda. Izbor kandidata za predsjednika je jebitačan. A ja sam se zaklela da na izbore izlazim tek onoga dana kad ispred glasačkih kutija predstavnici izbornih stožera budu dijelili barem po 200 eura svakome glasaču. Jedino u tom slučaju ustat ću iz kreveta i pokvariti si neku tamo nedjelju. Jeftina sam, kažete? E, pa, jebali su sve nas dosada i za manje pare. Radije ću poraditi malo na poboljšanju dobrosusjedskih odnosa (a kad političari ni s jedne ni s druge strane nemaju blagog pojma kako smanjiti najveće poreze na plaće u cijelom svijetu, udri malo jedni po drugima - nabijem im Savurdijsku valu i Piranski zaljev u debele guzice!) medju dvjema državama koje me nekako dijele, svaka na svoj način. U jednoj svoje bedastoće zapisuje Kojotka, u drugoj Kojotica. A najpametnije bi mi bilo spakirati kofere, otpizditi na kakav otok, bogu iza ledja, te se od tamo javljati kao Coyote. Možda najbolje iz Republike Palma de Cocco.
Pred svake izbore sjetim se jedne zabavne pjesmice mojeg omiljenog kantautora sa područja bivše Juge. Koja je nastala u Jajcu, pa me nimalo ne čudi da je svršila u kurcu. Ne, nije Balašević. Bio možda nekada. Dok nisam prvi put čula Iztoka Mlakara. E, taj lik je za mene teški genijalac bez dlake na jeziku. A napisao je neke od najljepših balada ever. U mojoj domovini gotovo nitko osim par mojih frendova nije čuo za njega, a i te sam, naravno, ja zarazila na fejsu. Ostavljajući linkove. No osim predivnih pjesama o tužnim i onim manje tužnim ljubavima, kao što je na primjer ova:
te o običnim malim ljudima u neprestanoj borbi s sranjem od života koji je "obična briškula" i o onima koji su odlučili sami okončati tu štoriju i dignuti ruku na sebe, kao jedan moj dragi prijatelj, kojem to na sreću nije uspjelo (samo probaj još jedanput, pa ćeš imat posla sa mnom!!):
Mlakar je ispjevao i pjesmicu o lokalnom političaru, koji je "je imao dvije lijeve ruke i radio samu štetu", pa nikoga ne čudi da je otišao iz svoje pripizdine i u velikom gradu postao faca koja se pojavljuje po svim novinama i ispada iz paštete, te se okreće ko suncokret (konzervativno-liberalan, umjereno radikalan, lijevo-desni), nemajući nikakvih čvrstih stavova (malo su bijeli, malo crveni, u biti roza univerzalni, po potrebi i lila točkasti) i zaboravio je kako živi običan svijet iz njegove "rojstne vasi" koji se kuži u "samo jednu partiju i to onu od briškule". Gvido je, univerzalna pojava i iako je u pjesmi riječ o nekom slovenskom političaru iz malog primorskog sela, nemam uopće beda, da svim našim kandidatima za predsjednika pred izbore darujem ovu pjesmu, s posebnim naglasom na slijedeće stihove:
Mislim da ne treba prijevod, pa ipak za neupućene, objasnit ću samo zadnji stih : "može se desiti da i za tebe Gvido dodje vrijeme kolinja!".
Apdejt : Ne mogu oprostit samoj sebi da sam zaboravila spomenuti vrlo cijenjenu kandidatkinju koja izgleda misli ozbiljno. A žena se davnih dana potrudila napisati hit svih preizbornih kampanja lijepe naše:
|
- 17:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #
02.09.2009., srijeda
Švedjanke u internatu, vertikalni prorez (2.dio) iliti prvi dan škole
|
Jučer je počela nova školska godina. Čipiju temperatura ipak pala od same pomisli da će u školi sresti svoju dugogodišnju ljubav, malu plavušu iz susjedstva.
Noć prije velikog dana brižno je pripremio garderobu kojom će pokušati impresionirati curu za koju se misli oženiti jednog dana. Moji pokušaji da ga odgovorim od te ideje, zasada su ostali bez ikakvog odjeka. Nije pomoglo niti tek usputno upozorenje kako bi bilo dobro imati kakvu rezervu na stand by-u, tek toliko za slučaj da P. nadje drugoga. "Sve su Slovenke ružne, osim P.!" zaključio je u pomalo šovinističkom stilu naš potomak, te nastavio već stoput danim odgovorom na moje pokušaje da ga urazumim : "P. je sa sela, a cure sa sela su manje komlicirane od onih iz grada! A ako me ne bude htjela, ko ju jebe, znam ja i sam spremiti ručak!".
Htijo bih da budem gospodin, Upornosti tipičnoj za horoskopskog jarca nema šanse stati na kraj. Tako sam se pomirila sa činjenicom da su sve moje ambicije da jednog dana postanem baba vezane za malu plavu. U školu je krenuo nakon što se 505 puta sa crtom pogledao u ogledalo, popravio frizuru, obukao svoju "pankersku majicu" te se ovio teškim oblakom Axe for men (dark temptation). Pjevušeći cijelim putem do škole : Hey, oh, listen what i say, oh!  No, da skratim, da ne bude previše skrolanja... Vratim se kući nakon bjesomučnog traženja bilježnice na crte sa debelim koricama po knjižarama. Pokazuje mi raspored. Onaj znani TJA, TJN, SL7 i slično, da se ne ponavljam. Iako ja iz napisanog ne mogu baš dešifrirati što će se slijedećeg dana dogadjati u školi, veseli se jer će prvi put imati fiziku. I njemački. Sva ponosna pomislim : možda je ipak moj, možda mi ipak nisu uvalili tudju štrucu u rodilištu. U više navrata sam razmišljala o tome. Ali ako i nije moj, tatin je sto posto. Slijede dokazi. Večeramo. Po večeri zamatamo nove knjige u papir. E sad bi trebalo samo još pripremiti torbu za sutra po onom KKJZD rasporedu. Kad ono, krele ne zna kamo je stavio notes. Nema blagog pojma. Češka se po glavi. Ja, naravno, pizdim. Odlazim na net. Na stranici škole svega i svačega, samo jebenog rasporeda još uvijek nema. Inače ga možeš gledati dva tjedna unaprijed. Ovaj put nix. Figa. Zero. Prazan link. Pomažem u potrazi upotrebljavajući vrlo mile riječi, koje zbog autocenzure ipak radije ne bih objavljivala. Kopam po torbi. Osjetim nešto tvrdo u lijevom džepu. "Evo ga, tu je" kažem i istresam džep, kad ono...Ni manje ni više nego četiri pornića. Švedjanke u internatu. Vroče bejbe u akciji. Donna d'onore. Sex Woche. Internacionalno, nema šta. U svom onom popizditisu ide mi na smijeh, ali ne smijem. Pravim se nadrkana i smrtno ozbiljna : "Jel ti to dilaš porniće po školi? Iznajmljuješ frendovima?". "Ma ne. Maznuo sam tati iz ladice, sakrio u torbu, pa to gledam kad odem na spavanje." objašnjava sav usran. Kakav otac, takav sin! Po ne znam koji put ponavljam onu dobru staru, da ću kada dobijem na lotu pobjeći od njih na Jamajku, da mi ne piju više krv i isprobavaju granice izdržljivosti, pa nek drkaju do besvijesti! Krelad napaljena. Uf!
I baš taj trenutak zazvoni telefon. Glava obitelji. Ili da upotrebim umanjenicu. Glavić obitelji. Hm. "Bok, dečki, kako je prošao prvi dan?". "Ma super, sin ti dila pornjavu po školi, maznuo ti iz ONE ladice." "Hahahaaha, super!" oduševljeno će stari s druge strane. "A sad se i ti našo dizat mi tlak, je li?" mislim si, dok mi na um pada podla misao, kako podjebavati u trenutku dok je otac na službenom putu : "Micek, kad se već tako zabavljaš dok se ja mučim odgojem muškog djeteta, a iz pornića poznaš anatomiju, daj mi reci koja je razlika izmedju muških i ženskih nogu?". "Nemam pojma." malo ozbiljnijim tonom će bolja trećina. "E, medju muškim nogama je uvijek isti kurac!" smijem se sada ja i predajem štefetu little Drkivoju : "Ajde sad vas dvojica popričajte malo o tome što je pjesnik htio reći u tim filmovima!". Po razgovoru, vidim samo Čipija kako vraća DVD-e u inkriminiranu ladicu, te se prima stripova, te sjeda na kauč držeći se podosta posrano. Ali ipak vidim mali smiješak na rubu usana, ono, kao, čini mu se da ja sa svojim popizditisom i ne mislim tako strašno ozbiljno, pa ga pitam : "Jesi barem što novo i zanimljivo vidio u tim filmovima?", a Čipi ko iz topa : "Ma jesam qrac, uvijek isto sranje!". Ipak su filmovi bili edukativni, čak je i dvanaestogodišnje dijete shvatilo staru mudrost mojeg prijatelja o kojoj sam pisala davnih dana : svaka ima vertikalni prorez!
|
- 22:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Veljača 2010 (5) Siječanj 2010 (13) Prosinac 2009 (8) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (9) Rujan 2009 (12) Kolovoz 2009 (3) Srpanj 2009 (9) Lipanj 2009 (7) Svibanj 2009 (11) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) Veljača 2009 (9) Siječanj 2009 (5) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (1) Listopad 2008 (2) Rujan 2008 (1) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
izgubljena u deželi Hu d fak aj em?
ukratko: bivša riječka pička sa splitskim stanjem uma neuspjela Švabica, wannabe Purgerica, a danas tako mlada, al još ne Slovenka, mama najboljeg Čipija na svijetu nekad davno bila Snjeguljičina maćeha Naći ćete me negdje na relaciji: Rijeka-Pariz-Texas ili Zagreb-Brežice-NM-Ljubljana Pozive na pivo slati na: kojotka1234@gmail.com Moje drugo ja: kojotka kojotica na ediju Moja kućica na drvu:
kojotica je samo cro-verzija kojotke zajebana, predugog jezika, stara i nemoćna :P u slobodno vrijeme coprnjica u laganoj krizi srednjih godina Životni cilj: (U)LOVITI PTICU TRKAČICU! "U tom sam trenutku shvatio da je posao komičara vrlo opasan. Ako ste ljudima smiješni, super ste im. No, onog trenutka kada učinite nešto što je trebalo biti smiješno, ali nekome se ipak nije učinilo takvim, naljutit će se. Gotovo kao da vam zamjera što ste ga pokušali nasmijati, a niste uspjeli. S osrednje izvedbe Hamleta nitko neće izaći bijesan jer ga izvedba nije rasplakala. No, samo poslušajte što sve govore ljudi kada izađu s komedije koja ih nije nasmijala." odlomak iz knjige : Monty Python : Autobiografija neka s moga vrata vijori... kapi s oboda neka padaju na uže i gun ja sam slobodan... neka s moga vrata vijori šal svileni............. (Haustor : Šal od svile) Slike iz pripizdine:
broji od 25.02.2009 Jer osamdesete su bile godine kad smo stalno svirali... Idoli : Malena Videosex : Kako bih volio da si tu Charles Baudelaire : STRANAC -Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata? -Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata. -A prijatelji? -Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi. -A domaja? -Ne znam, pod kojom je širinom smještena. -Ljepota? -Rado bih je volio, da je besmrtna božica. -Zlato? -Mrzim ga kao što vi mrzite Boga. -Pa što onda voliš neobični stranče? -Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne oblake!
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
...
