Kojotica (izgubljena u deželi)
30.07.2009., četvrtak
Konačno
|
godišnji. I dobro da je tako, vidite i sami da sam počela pisati same pizdarije, neki su čak pomislili da sam prešla u ljubiteljice svojega spola obzirom na sadržaj objavljenog, pa su me kontaktirali po mailu. E sad, nadam se da oni koji me dobro poznaju znaju da nešto takvo Kojoti može napisati: a) u afektu b) iz zajebancije c) iz nadrkancije (dijagnoza : popizditis deluxe) d) kad joj netko stane na žulj. Svi odgovori su točni. Ne morate zvati jockera ili pitati publiku. Recimo da su mi zadnjih dana neki pripadnici suprotnog spola zagorčili život i onda sam pomislila kako bi baš lijepo bilo biti bogomoljka. Pojebeš, pojedeš, ispljuneš kosti. Gotovo. No, pas koji laje, ne grize. Niti jede pripadnike svoje vrste. Njih jedu Kinezi (pse!). Nekako mi se baš i ne čine naročito ukusni (ne mislim na Kineze), jedni su predebeli, drugi prežilavi, a ja sam tako i tako na dijeti. I ne smijem misliti na torticu. I tko bi nas sekirao da ih nema? Život bi bio jebeno dosadan. Zato, dečki, živili vi meni sto godina i dizali mi tlak. Tako i tako mi je prenizak, pa sam jednom zaspala za volanom i odrajsala ogradu na autocesti. Znaju ljudi što čine. Samo se brinu za moje zdravlje. Koja nesebičnost! Ganuta sam. Plačem od radosti. Serem. Osim toga, sve ono od jučer radim djelomično i zbog već u komentarima prethodnog posta spomenutih guglarija. Em traže jebanje sa psom (valjda sam nekada nekome preko bloga poručila onu staru u kojoj se susretnu mama i Rex), em mama jebe sina (zbog jedinice iz zemljopisa), em bi neki jebali babu pa to još gledali na video (sve žene su babe, a muški još triput veće). Pa kad već uporno traže svakojake perverzarije na mojem blogu, nek neki očajnik/ca pronadje i vibrator, zašto ne? Večeras me čeka zadnji izlazak prije godišnjeg. C.T. je na putu, pa neću valjda boga molit, a ni on nije baš pretjerano religiozan. Na dnevnom je redu obavezno pljuvanje po muškom rodu (šefovi / muževi / frendovi / fakfrendovi / kolege / susjedi / kumovi / policajci / carinici / gradonačelnici / Pahor / Sanader / Kosor, ups, to je navodno žensko!), hipohondriranje (natečene noge, žuljevi od sandala s petom od 8,5 cm, sve za ljepotu, pa i slomit članak na nozi ako treba), šaka suza i vrića smija.
I onda nakon fajrunta pakiranje. I sutra pičim na more. Gdje me čeka muškarac numero uno u mom životu. Čipi, naravno. Trenutno je sam sa brojem 3 (moj stari, nadam se da je prebolio silazak na ljestvici sa dugogodišnjeg prvog mjesta), bez nadzora ženske ruke i jezika. I iskreno se nadam da njih dvojica neće do sutra zapaliti kuću, jer ću inače morati spavati pod šatorom. Baba je, naime, trenutno kod sekića i pomaže (hm, hm, znate onu : sto bab, dite kilavo) oko moje male nećakinje. Broj dva ima zadatak očistiti motku koju je tokom godine zasrao. A svim daljnjim brojevima na mojoj ljestvici želim dugo toplo ljeto i vidimo se i čujemo jednog lijepog dana kad se vratim osunčana i okupana iz rodnog kraja. Uživajte!!!!!!!!! A ti, junac, skrolaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
P.S. Da ne umremo od pretjerane patetike i lokalpatriotizma, onima koji su tražili da im pošaljem fotku osunčanog oprsja, da je stave na blog i tako konačno dospiju na kul listu poručujem : no chance!  P.P.S. Privremeni prekid programa potrajat će do 24.08.2009. Za to vrijeme kao nadomjestak preporučujem linkove sa lijeve strane mojeg bloga, manje-više istomišljenici, s povremenim razilaženjem stavova oko Majkla Džeksona, nove garniture tenisača, Ponyja Četinskog i naravno zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji (di ste sad, Rode? Babe? godišnji? ha?) |
- 17:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #
29.07.2009., srijeda
Vibrator vs. muškarac (apdejt)
|
Jedan stari post, već više puta objavljen, ali uvijek ponovno aktualan. I lagano abdejtan zahvaljujući novim spoznajama. Dakle... Što god dečki tvrdili po ovom pitanju, glede na kompliciranost muškog spola, evo jedna studija, koja dokazuje da postoji sprava koja šiša muškarce na svim područjima, ako se baš ženske zainate…rezultat (novi score, prije je rezultat ostao pri 20:1) je 25:1 za vibrator: 1. Bez riječi čeka u ladici u noćnom ormariću i kad muža/dečka/partnera nema doma. 2. Nikad vas neće prevariti sa vašom najboljom prijateljicom. Zapravo neće vas uopće prevariti zaključate li ga dobro na dnu ladice noćnog ormarića. 3. Od njega nikada nećete navući na vrat (pa ni onaj maternični) bilo kakvu boleštinu, koju je pobrao pretjeranom upotrebom na drugim mjestima. 4. Nikada nije gladan, ne treba mu hladno pivo niti druge ugostiteljske usluge. 5. Ne treba mu peglati košulje, ne pušta u džepu kovanice koje unište perilicu, niti dokumente, koje bi zabunom mogli dati na pranje, a onda slušati pridige. 6. Nikada vam neće lagati da vas voli (ili vas je volio), a sve s namjerom da dobije malo mufa.
7. S njim možete pričati, ako želite, i nikad neće bacati glupe komentare tipa “Kaj, opet misliš da si predebela?” 8. Ne treba ga hraniti, dovoljno je par baterija, ovisno od modela. 9. Neće vam nikada pričati o glupavim kolegicama koje puše šefu, pa su, eto, zato napredovale. A ni njemu bogami niti jedna neće učiniti to isto. Ako to i učini, lako ćete je prepoznati. Po sjebanom gebisu.  10. Vibratorju se ne more dogoditi da mu se ne digne (pod uvjetom da imate rezervne baterije), nema kompleksa zbog ćelavosti ili zbog dužine one stvari. Mali ili veliki, uvijek je spreman, kad vi to zaželite i uvijek će vas zadovoljiti. 11. Nikada vam neće prodavati spike da ostanete prijatelji (a to nikada niste bili)
12. Po obavljenom poslu ne postavlja najgluplje od svih muških pitanja : “Si svršila?” 13. Upotrebom Duracela drma i nekoliko sati, bez da pade v nesvijest, dehidrira ili mu je prevruće. 14. Ne prdi i ne kopa nos. 15. Kontracepcija u odnosu s njim nije potrebna. 16. Ne dolazi pijan doma niti laže da mu je na putu pukla gum(ic)a. 17. Ne pušta čarape pod kaučem, nasred dnevne ili pored kreveta. 18. Ne komentira vaše prijateljice. 19. Nema glupavih prijatelja s kojima se opija, a svi skupa misle da su popili svu pamet svijeta (u biti su popili 3 do 4 Žuje). 20. Nikad neće tražiti da obavite blow job. 21. Za pripremu ne treba crne/crvene/čipkaste negližee, bodije, haltere, samostojeće čarape. 22. Ne možete ga povrijediti na nikakav način, što god rekle ili učinile. 23. Isto tako vrijedi pravilo da niti on ne može povrijediti vaše osjećaje, a odluči li se ipak na takvo nešto (možda neka slijedeća generacija pametnih vibratora koji preuzimaju vlast) možete ga slobodno odnesti do najbližeg kontejnera i pustiti da ga dečki iz komunalnog odnesu tamo gdje je takvoj pokvarenoj spravici i mjesto. 24. Nikad ne zove provjeravati da li ste platili račune, odveli klinca na trening i/ili skuhali večeru dok on vrlo vjerojatno nateže sekretaricu. 25. Po obavljenom poslu ga dezinficirate s priloženim sredstvom i papirnatom maramicom i ćao, miki. Nazad u garažu, pardon, ladicu. Muške prednosti u cijeloj se ovoj priči mogu svesti na jedno. Ako niste vegetarijanka, povremeno se zaželite manjeg komadića mesa. No pritom obavezno paziti da mu slučajno nije istekao rok trajanja. Od primjerka do primjerka može ga se pouzdano koristiti približno do 40-e. Kasnije nastupaju problemi znani pod stručnim nazivom ED (čitaj : erektilna disfunkcija). Pojavom ED-a vaš mesni doručak postaje razdražljiv, nekada zna gutati čudne modre tabletice da se kako tako dovede u stanje pripravnosti, ali ni po živu glavu ne smijete tvrditi da je on možda ipak i sam tome kriv jer je predebeo ili prekomjerno loče. U glavnom ste krive vi (čitaj : žene svih vrsta) jer ste : previše samouvjerene/premalo samouvjerene, premršave/predebele, premlade/prestare, imate previše seksualne energije što ga straši/pretjerano ste pasivne u odnosu, imate premale/prevelike grudi. Dakle mesnom doručku nikad pravo. I najradije bi mu sad na licu mjesta oduzela onaj jedan bod koji je zaslužio u ovom takmičenju sa komadom plastike, no nek mu bude. Ne želimo mu dodatno povrijediti osjećajčiće (iako ih većina primjeraka te vrste niti nema). Sad, ako imate kakve protuargumente, molim lijepo! Dok smišljate protuargumente i eventulalni protuudar poslušajte pjesmu o strahu i trepetu svakog primjerka vrste koja osvaja jedva jedan čemerni i kukavni bod.
P.S. poruka dragoj prijateljici koja je svoj pobjednički primjerak bacila u smeće : Vadi ga van! P.P.S. Stanje duha : čuvaj se ženske ruke! P.P.P.S. poruku jednoj maloj (ona zna) : nisi luda, samo ti uzmi sve što ti život pruža, ako nećeš ti odoh ja na put, 22 cm ipak nisu za bacit! (France van point  ) |
- 16:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #
21.07.2009., utorak
Who's that lady?
|
Jednom sam već pisala o tome da je Čipi kao beba spavao samo uz pjesmu "Poštar lakog sna" koja se morala vrtiti na repeat. Tog dvadest i devetog rodjendana početkom veljače, a malo nakon što smo Čipi i ja došli kući, dobila sam na poklon dva albuma Pipsa, Čipsa & Videoclipsa. I nas dvoje slušali smo ih po cijele dane. A kad nismo, derali smo dobro po Dubravi gume na kotačima. Dječjih kolica.
Nikada nisam voljela nadimke, zato smo malom i izabrali kratko ime koje se teško može dodatno skraćivati. Kao one spike sa Krešimirom, Krunimirom, Zvonimirom i sličnima. Svi ih živi zovu Krešo, Kruno i Zvonko. Stvarno mi nije jasno čemu roditelji daju takva komplicirana imena, da bi potom djecu nazivali nekakvim kraticama. A onda je i nama pala napamet slična ideja. Zvat ćemo ga Čipi, kad već voli Pipse-Čipse. Sigurno bolje nego da je ostao Sisoje. Valjda ne moram objašnjavati porijeklo tog imena od milja. Posljedice se vide na mojim košarama. Da nekom igrom sudbine dobijem još jedno dijete, prve sekunde kad bi se isčupali iz rodilišta, u kojem gotovo siluju žene da doje, dobilo bi bočicu u usta. I bilo bi sito i zadovoljno, i spavalo. A ne deralo se cijeli dan. Al pustimo to. Čemu sve ovo bezvezno piskaranje. Pa eto, mala nećakinja sjetila me na malog Čipija, mali Čipi na Poštara lakog sna, a on pak na original pjesme. Rainy night in Soho od Pogues-a. Obožavam tu stvar. I dosada se nisam mučila tekstom te pjesme, nisam baš toliko dobra u engleskom, da mogu odmah skontati što je pjesnik htio reći. A i inače sam uvijek više voljela prozu nego poeziju. Najgore od svih pitanja u cijelom mom osnovnom i srednjem obrazovanju bilo je upravo : "Što je pjesnik htio reći?". Jednom sam se upravo zakačila s profesoricom hrvatskog kada me je upitala svidja li mi se neka pjesma Maka Dizdara. "Zar nije predivna?" pitala je. Morala sam je razočarati. Pjesma o stećku aka nadgrobnom spomeniku ne može biti lijepa. Godinu dana prije toga nastradao mi je bratić u prometnoj nesreći. I još se nisam bila oporavila od toga. Zapravo se više nikada u cijelosti nisam sredila. I mene guska uhvati jebat sa tim stećkom. Jebo te stećak, mislila sam u sebi, da je tebi bratić s kojim si odrastala kao sa bratom, samo još ploča crnog mramora, ne bi slinila nad faking nadgrobnim spomenikom!!! No da se vratim originalnom komadu koji mi se često vrti u glavi, a bogami i u autu i na poslu. Opet moj glupi obračun sa pjesnikom. Koji je klinac zapravo htio reći? Takva me sranja muče još od traume sa zekom i potočićem zbog koje je moja stara skoro posijedila na licu mjesta. Ono...pa kako nema potočića...pa šta će sad jadan zeko, gdje će se igrati...pa di je zekina mama, sigurno nema mame, kad je tako žalostan...uf!!!
U ovoj me pjesmi muči više pitanja: Da li je ona još uvijek s njim, pa je ovo neko romantično sjećanje na prošlost i sve godine provedene zajedno? Ako pak nije sa njim, kamo je otišla? Je li živa i sretna negdje s nekim drugim dok on broji kišne kapljice po Sohou, ili je pak i ona negdje s onim frendovima u heavenu ili hellu? Da li možda i ona razmišlja o istim stvarima kao i on, ali je preponosna da bi se vratila nazad? I za kraj : Tko je jebena GINGERLADY? Nemojte mi samo sad počet onu spiku o boci viskija. Kvari ugodjaj. Dovoljno ste pametni i maštoviti da možete izmisliti nešto romantičnije ili opičenije. Molim odgovore koji će razriješiti misteriju o kojoj sam izguglala masu stranica sa rasprava po forumima, a nigdje nisam našla odgovora koji bi mi se svidjao.
P.S. kome se da odgovarat na bonus pitanje može i to. Dakle : Who the fuck is Alice? |
- 10:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #
19.07.2009., nedjelja
Pojačanje
|
Došao je i taj dan koji smo dugo i nestrpljivo čekali. Trebala sam prvi put u životu postati teta. A nećakinji se nikako nije dalo ugledati vanjski svijet. I kad sam već polako počela razmišljati u smijeru da je ogroman trbuh moje drage podle sestre samo optička varka, mala Lea odlučila se ipak na veliki prasak. I zaplakala jutros malo iza jedanaest sati. A zaplakala je inače zajebana teta koja se eto ipak raspekmezila. I poslala toliko SMS-ova da joj se ispraznila baterija. I primila još više istih sa najljepšim željama bebi, mami i teti.
E sad, kako u svim tim porukama gotovo nitko ne spominje ponosnog tatu, teta Ivana vam ostavlja link na kojem se možete sjetiti i njega. Zaslužio je. Čipi je tako dobio konkurenciju kod babe i deda, a nadam se i na ovom blogu. Mala će Lea ipak biti u debeloj prednosti. Uz tatu moljca i tetu Kojoti, igrat će u dvjema predstavama. I bude li bloga kada jednog dana odraste (a nešto slično sigurno će postojati), nema šanse da ne bude pisala ful kul.  Kritike humorističkih romana, na primjer. 
|
- 00:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #
16.07.2009., četvrtak
Kukavičja jaja
|
Kao što to obično biva, meni treba netko ili nešto dignuti tlak i na licu mjesta dobijem ideju za novi post. I u najvećoj blokadi. I usred prekida emitiranja programa za proljeće-ljeto 2009! Dobijem danas po mailu poziv za potpis peticije protiv novog prijedloga Zakona o medicinsko potpomognutoj oplodnji. Pokreću je, a tko drugi, nego skupina koja mi godinama ide na jetra, a rijetko se tko usudi taknuti u to osinje gnjiezdo. Rode. Aka super majke iz druge galaksije.
Nek me razglase sada za tešku kuju ili muškobanjastu ženomrskinju, ali potpuno mi je svejedno. Seru oko djece toliko, da mi ide doslovno na povraćanje. Po njihovim teorijama trebali smo kao vrsta odavno odumrijeti. Jer nas mame nisu dojile do treće godine života. Jer nismo imali specijalne autosjedalice za 300 i kusur eura. Jer nitko od naših roditelja nije pregledavao svaku jebenu etiketu na živežnim namirnicama ne bi li otkrio zlokobni E nekitamobroj, koji je opasan za popizdit i izaziva stotinu razno raznih boleština. Jer dok smo bili mali nisu postojale naljepnice : "Nije za djecu ispod 36 mjeseci:". No, da skratim piskaranje, uopće nisam željela pričati o toj skupini do koje ne držim pet para. Možete sada reći da sam zajebana ili zatucana ili staromodna ili što god hoćete. Možda je problem u tome da me mama nije dojila, pa se, eto, pokazuju posljedice na moje psihofizično stanje. Zabole me. Ne razumijem i nikada neću razumjeti parove koji odlaze na umjetnu oplodnju. Iz nekih priča čini mi se da i jednoj i drugoj strani para seks može zgaditi za cijeli život. Nemojte me samo sad upućivati u sve te postupke, ja ću ih opisati onako seljački, prosto po Kojotici. Zamislite sad da mjerite plodne dane, ispitujete nekim tamo metodama kad će ovulacija. I otkrijete da će za deset i pol minuta. I onda traži muža, skači na njega točno u 15.34 na primjer. Kako da se jadniku digne točno na sekundu? Ako mu se ne digne, najebo je, treba čekat slijedeći mjesec, dok će njegova draga plakati jer, eto, susjeda samo što nije rodila, a ona još ne može birati kolica i benkice. Ako pak uspije obaviti stvar, morat će gledati ženu kako nogama pokušava upizoriti slovo V ne bi li se sjeme bolje primilo. Brijem da se tipovi osjećaju kao vrtlari. Kojima baš i ne uspijeva salata ove godine. A peršin mu se osušio. Isto se tako ne mogu zamisliti u onoj groznoj raskrečenoj pozi kod gineta, dok ti u tebe uštrcava tamo nešto. Pa onda objašnjavaj djetetu kako si ga dobio. Znaš, sine, tata je otišao u WC, pa izdrkao, pa je dobri striček doktor to stavio u injekciju, pa ugradio u maminu maternicu. Aaaaaaaaaaaa! Koma, ako mene pitate. No tko voli, nek izvoli.
I što sad mene smeta u cijeloj stvari? To što se "od pizde dela kapelica" kako bi to rekla moja pokojna baba. Osnovno objašnjenje svih onih koji su se podvrgli metodama liječenja neplodnosti i umjetne oplodnje bila je želja za vlastitim djetetom. Kad ih pitaš zašto ne usvajanje, odgovaraju : "Komplicirano je!" i "Nikad ne znaš kakvo i čije dijete možeš dobiti!". E sad, komplicirano. I dijete će biti vaše, odete li na umjetnu oplodnju. A tko mi zapravo može garantirati da je nekakvo tamo dijete baš moje? Što ako je sestra imala loš dan, pa je malo zamijenila lončiće ili etikete. I već su ti umjesto tvoje jajne stanice ugradili kukavičje jaje. Ili su zamijenili čašu sa punoglavcima, pa je nekom rokeru, eto baš ženi ugradilo spermu od harmonikaša? Jel možete biti sigurni da je dijete vaše? Možete kurac! Pa i da je vaše, u čemu je keč vlastitog djeteta? Svi imamo crne ovce u obitelji, a geni su jebena stvar. I naše se dijete može uvrgnuti u strica kockara ili tetu pijanduru. Možda će biti ista luda prababa koja je tvrdila da su je oteli vanzemaljci. Tko kaže da ne može? Gadi mi se u svoj toj raspravi da nikada nitko ne postavlja pitanje usvajanja djece koja cijeli život provedu po domovima. No zbog glupih zakona koji gotovo onemogućavaju usvajanje nitko se ne sekira. Nitko ne potpisuje peticije. Povremeno se čuje kakav glas socijalnih radnika da fali djece za usvajanje. O.K, manjka djece. A zašto? Zbog debilnog zakona po kojemu se dijete ne može oduzeti biološkom roditelju ako ta osoba održava kontakt sa djetetom. A pod kontakt se računa i jedan telefonski poziv u tri mjeseca (nemojte me uzimati za riječ, ali tako nešto). Zbog jebena četiri poziva na godinu neko će dijete ostati do kraja školovanja u ustanovi, a nakon toga biti izbačeno na ulicu. I priča će se nastaviti. I njegovo će dijete vrlo izgledno završiti na istom mjestu. I tada će on biti taj kojem je dovoljno imati mobitel s kojeg će po tomato tarifi nazvati klinca, pa ovaj neće biti na raspolaganje potencijalnim nesretnim ljudima bez djeteta. I tako u nedogled. Podosta žalosan circle of life.
Odrastala sam u stalnoj blizini takve djece. U mojem rodnom mjestu postoji dom za nezbrinutu djecu. Ta su djeca išla baš u moj razred svih osam godina osnovnog školovanja. Svi su imali nekakve roditelje. Negdje. Ne sjećam se da sam ikada vidjela nekoga od tih ljudi. Osim bake jednog Emila, koja ga zbog starosti nije mogla posvojiti. Pa su ga socijalni radnici strpali u dom. Po jednog je od te djece u šestom razredu došao stric iz Amerike. Sreća u nesreći, ma koliko to bizarno zvučilo, bila je da su nejgovi roditelji nastradali i mogao je otići iz doma. Svi ostali nestali su negdje nakon osmog razreda. Raselili su ih po nekim drugim ustanovama. I nikoga, osim Kristine, kolegice moje sestre, nismo nikada više vidjeli. Uspjela je čak završiti fakultet i postala socijalna radnica. nezaposlena. Jer kao nezbrinuto dijete nema veza koje bi je zaposlile. A tko bi bolje od nje mogao raditi baš taj posao? Tko bi bolje razumio probleme te djece nego upravo dijete maloljetne majke, koje je pješačilo 200 km bježeći od nasilnog očuha, te samo otišlo u dom uz riječi da se njezina majka ne zna brinuti za nju, jer je i sama još klinka? Ali za sudbinu te djece sve žive boli ona stvar. Zašto se boriti za olakšavanje postupka usvajanja, da bi neki tamo klinci dobili kakvu takvu životnu šansu, koje ovako definitivno nemaju? Glavno da brinemo za nečije jajne stanice i spermiće. Koji će nam klinac već gotova djeca, koja nemaju u životu nikakve šanse? Zašto bi za njih potpisivali peticije? Tko ih jebe! Dajte nam našu djecu. Iz epruvete! Želimo da nam ih uštrcate! Ili ćemo morati otići u inozemstvo i platiti 3000 eura! Baš! Ma što se mene tiče, možete otići i u krasni kurac! I za kraj još malo o pretjeranom veličanju bioloških roditelja, koje i dovodi do vsega ovoga sranja. Uvijek se sjetim Kavkazkog kruga kredom Bertolda Brechta. Nekako su mi detalji već pomalo izašli iz sjećanja, ali još mi je u magli priča o biološkoj majci, koja bježeći napusti svoju bebu, te ga odgoji druga žena. I onda se bio-guska vrati, nakon što se snašla, naravno, i traži "svoje" dijete natrag. A sudac, lokalni starješina, ako me pamćenje još služi, odluči nacrtati krug. Kredom, kao što ime djela i govori. U krug će staviti dijete i pusititi neka se majke bore za njega, povlačeći ga iz kruga svaka na svoju stranu. Biološka majka poteže djetetovu ruku kao takmičar u Jadranskim susretima, dok ga ona prava majka, koja ga je gledala odrastati i dizala se po noći dok je plakalo, pusti. Pusti ga od sebe, da ga ne bi rastrgala i ubila. I dajte mi nakon toga još počet priču o jebenim biološkim roditeljima i želji za pravim vlastitim potomcima. Svako dijete može biti pravo. Pa i ono koje je donijela pijana roda. Krivoj mami.
|
- 17:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #
15.07.2009., srijeda
Do slijedećeg emitiranja...
|
|
- 14:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #
08.07.2009., srijeda
Na čekanju
|
Danas me baš uhvatio neki bed. Malo je krivo ovo sluzavo vrijeme, danas je tako hladno vani da već pomišljam izvadit zimske jakne. I sad svi čekaju sunce. A meni baš nešto palo na ovo malo pameti što mi je još ostalo. Kad dobro razmislim cijeli život neki qrac čekamo.
Evo,na primjer danima već svi čekamo kad će doletit mali žabar sa kitom od 22 cm (kao što rekoh, dužinu najlakše izmjerite uzmete li list papira A4, kraća stranica je 210 mm), pa će nam Slatkica malo uljepšat dan svojim dogodovštinama (nemojte me sad jebat, živim već desetu godinu u deželi, pa više nisam sigurna da li je napisana riječ hrvatska ili slovenska). Većina čeka što će se dogodit kad Jaca preuzme kormilo. I za to me zabole. Nek barem dozvoli pušenje, da se ne moramo na ovakvom vremenu smrzavat i močit vani. Neki čekaju regres, kojeg neće bit. Mi ga ove godine još dobili sa par dana zakašnjenja. Onda je šef bio nešto kiselkast par dana. Vjerojatno je čekao da dodjemo k njemu sa potpisanom peticijom za ukidanje istog. Sad kad smo ga baš svi u firmi već spičili i nama se nešto smanjila/povećala (bedwilka, molim stručno obrazloženje kiselosti) PH vrijednost u ustima. Svo to faking čekanje počinje zadnjim danom u godini, kad ko zadnji kreteni spizdimo masu love jer, eto, čekamo Novu. U kojoj se obično ništa pametno niti bolje ne dogodi. Onda čekamo Valentinovo, pa Uskrs, pa kraj školske godine, pa godišnji, pa početak školske godine, pa sve Svete, pa svetog Martina i tako sve do Božića. Izmedju nam uvalili još masu nekih tudjih bedastoća, pa nas jebu još i Sveti Patrick i gdje naći tikvu za Halloween. Jebeni život prodje nam u čekanju. Evo ja u ovome trenutku čekam masu različitih dogadjaja. Čekam da se Čipi vrati iz Švabije pun novih dojmova. Čekam da mi porezna uprava pošalje čestitku u tri rate po ohoho eura, pa da državi vratim pola od onoga što sam krvavo isfušala u prošloj godini. A i bogami načekala se da mi plate. Mjesecima. U kojima sam isto tako čekala da konačno otplatim zadnji obrok kazne za prebrzu vožnju. I još me čeka dvije i pol godine u kojima me policija ne smije ponovno ujebat, jer ću onda pak morat čekat godine da skupim lovu za novi ispit. Uzalud čekam da me posvoji Brangelina. A napisala pismo prije više od pola godine. Čekam godinama da Johnny Depp konačno shvati da me naprosto obožava.
Čekam kad će bedwilče dobit inspiraciju i napisat novi post. Isto tako ko ozebla sunca čekam oćel Pajo počet opet emitirat svoj program. Tetovirana nestala u vidu magle! Riba na sreću ostao živ, požderala se za vikend oćel motka izdržat. Ipak sam ja statičar. Nije izdržala. Al se barem ovog tjedna nasmijala jer sam konačno shvatila smisao uzrečice "usrat motku". Još nek Krule nagazi na minu dok piša a Mamish me zamrzi do jaja jer ne volim M.J.-a i Federera, ode sav smisao bloganja u vražju mater! Juncu se tako i tako ne da skrolat. A Slatkica čeka Francuza i nećemo je smetat. I sad nakon ovog što napisah čekam da se netko od nespomenutih uvrijedi. Al da počnem svakome od mojih favortia pisat posvetu, opet ćete pizdit jer skrolate. Jebiga, nikad ne možeš svima udovoljit. A ja samo spomenuh likove i likice koje bi postavila u ministarske fotelje da sam na Jacinom mjestu (težak je život nas premijerki). Njihove programe djelovanja možete pročitati klikom na linkove s lijeve strane bloga. Pa neću ih valjda stavit na desnu. Osim svega nabrojanog brojim dane kada ću postati teta. Svi smo već pomalo nestrpljivi, najviše Sekić, kojem je već postao problem vući trbušinu sa sobom. A bebač(ica) je sva na ponosnu tetu. Pizdi i skače ko blesava. Al joj se ne da van. Valjda se prestrašila recesije. Ili duha M. Jacksona koji šeta Neverlandom. I koji klinac ja sad još čekam? A ništa. Čekam da završim ovaj bezvezni post, spakiram torbu i odem plivati jedno 2 km jer više nemam živaca čekati da po duhu Svetom postanem pičkica od 60 kila. Odoh brojit pločice u bazenu. Vraćam se kad nabrojim 10000. A vi sjedite i čekajte kada ću se vratit. Lakša punih 20 deka. Dok dotjeram do 60 imat ću 6 banki i čekat penziju. Jebem ti život! Kakve sam sreće par dana prije no što dočekam penziju i idealni faktor tjelesne mase zveknut će nas neki meteor i otić ćemo svi u tri krasne materine.
P.S. ako netko nema pametnijeg posla može slobodno prebrojat sva slova Č koja se pojavljuju u ovom postu. Čeka ga piva po izboru (tko čeka, dočeka). U njegovom frižideru. Regres je ošo kako je došo, sad čekamo plaću. P.P.S. sad vidjeh da je ovo moj 69. post. Veoma, glede i dapače znakovit podatak. Al tko još vjeruje u numerologiju. Osim Nicolasa Cagea, koji u Proročanstvima uzalud pokušava spasiti svijet, umjesto da zadnje sate provede sa Rose Byrne u spomenutoj pozi. |
- 18:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #
03.07.2009., petak
Vijesti iz polusvijesti aka pripeme za ljeto aka mišn imposibl
|
Već po defaultu htjela sam napisati kako je Čipi na moru. A nije. Ovoga puta mali je zaparao milju kilometara prema sjeveru i sad sa stricem uživa u Švabiji. Upotreba riječi stric u ovom slučaju baš mi je smiješna. C.T.-jev brat je naime tek nepunih 14 godina stariji od Čipija. Kad se rodio moja bolja polovica imala je već 16 godina. I meni je baš smiješno nekoga koga poznam otkada je bio bebač nazivati stricem. Kad smo se nas dvoje davnih dana prvi put spandjali klinjo je imao dvije i pol godine, 17-ak kila žive vage i tek kakvih metar nizine. A danas istegnem vrat dok pričam sa njim. Kako djeca brzo rastu. Ili samo vrijeme tako brzo prolazi. Njih dvojica sada uživaju u planetarijima, 3D kinima, toboganima i nabijanju Star warsa na kompu u pauzama. Uživam i ja u rijetkim trenucima kad je dijete zbrinuto i staru mamu ne jebe pet posto. Trenutno sam malo mamurna od ispijanja piva dva dana za redom. Ali malo glavobolje nije ništa u usporedbi sa činjenicom da nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić na pivo. Tako me najlakše izvuć iz pripizdine iz koje teška srca odem na par sati, kao što već znate...  Jer obožavam ptičice koje cvrkuću, rijeku koja teče, ludu vjevericu i jebene žabe. I dosadnu susjedu. Nju posebno.Usput se bavim i fitnesom. Dižem utege od pola kile. Napunjene žujom. I tako po par serija, dok tekućina ne ishlapi.
Danas odmaram. U biti, mislila sam iza posla malo prileć, ali onda mi pukne u glavu super ideja. Idem danas popodne tražit badić. I već sad znam kakav me horor čeka. Osim toga, skužila sam da starim. Kao prvo, sad kad više nisam plavuša otkrila sam da imam sijedih ko u priči. Ako za koji dan ne odem na farbanje ubrzo ću izgledati kao križanac Cruelle de Vill i tete iz Adams Family.  Ali te dvije su barem suhe i visoke, za razliku od mene.Kao drugo, po dvodnevnom treningu shvatih da me dvije i pol pive ubiju. Boli glava. Ko treće, senilim. Potpuno sam smetnula s uma dogovor sa Suncokreticom da ćemo skupa otić probavat badiće. Jer žena ima sličnih problema kao i ja. Osim toga htjele smo bedwilku uvjeriti u urotu teksilne industrije protiv jačih teta u godinama, koje ne bi željele izgledati kao sedamdesetogodišnjakinje (jesam li ovo dobro napisala?). I sad na kraju u tu groznu misiju odlazim sama jer Suncokreticu nisam još stigla pozvat niti na pivo. Shame on me. Ali, evo, dajem časnu pionirsku da ću, u slučaju da kupaći ne pronaćem slijedeći put uputiti poziv solidarnosti supatnicama bujnijeg oprsja. Skupa u kupovinu i onda tamo zatuć onu anoreksičarku koja nudi samo badiće sa A košarama. Možda i osnujem grupu na fejsu : "I ti ne možeš pronaći kupaći po mjeri? Pridruži nam se u ovim teškim trenucima!". Već dobro znam što me čeka. Vidiš kakav baš slatki, tražiš ali imaju veličinu samo do B. I onda te ljubazna prodavačica pozove da pogledaš na drugu stelažu gdje nude one babske kupaće sa 5 centimetara spužvetine koja se ni na najvećem suncu u podne ne može osušiti. Čemu li služe ti podlošci? Da izgledaju još veće? Ili koji qrac? Da je spužva u gaćama, shvatila bi to kao nadomjestak uloška protiv inkontinencije. Ovako ne kontam. Ako i nema podložaka, onda ima žice. Nabijem im te žice u šupak. Čemu se borit protiv gravitacije? I Newtonu je to bilo jasno, a ovim kretenima koji proizvode badiće nije. Osim toga, da bi stvar stajala kao u dvadesetogodišnjakinje nije dovoljna žičica debljine pola milimetra, ko stari statičar predložila bi ugradnju barem žice fi 12. Ili armaturne mreže umjesto spužvastih podložaka. No, kako bilo da bilo to sranje žulja. A ja već godinama slušam onu "bolje da ljulja, nego da žulja" spiku. E, pa, dragi moji, to govno od žice žulja a ne spriječava da ljulja. I žica ti na kraju zapne u vešmašini, kad ono jednom iz lijenosti nemaš volje oprat ga na ruke. I uništi stroj. Osobno me koštala barem dva badića. Dvaput se zaglavila u perilici, a jednom u sušilici, pa sam morala zvati majstora. Koji mi onda objašnjava kako najčešći uzrok za uništenje perilice nije vodni kamen, nego baš žica iz grudnjaka. I kako trebam upotrebljavat ne Calgon, nego specijalnu vrećicu koja košta neznam koliko eura i može se dobiti, a gdje drugdje, nego kod njega. Kupite odmah. Uz vrećicu dobiti ćete potpuno besplatno i ...Jebiga, zaboravih...Nego, di sam opet ono stala? A, da. Ako nekim slučajem i nadješ nešto što nema spužvetine niti žice, gaće su obavezno do pupka. Ili je pak uzorak predivan. Naprosto obožavam onaj model sa crveno zelenim ružetinama. Ogromnih dimenzija. I opet si na nuli. I onda mi počnu nuditi predivne jednodjelne kostime. A ja neću. Iz principa. I iz nekih drugih razloga. Obožavam se sunčat, a jebeš ti sunčanje kad si zabundan ko batman. Osim toga, pa nisam lani pljunula dve milje kuna za tetovažu iznad riti, tjednima je mazala, mazila i pazila i zvala je mali moj slatki tatuić, pa da onda na kraju sve pokrijem nekakvim kupaćim do pola ledja. Ma nema šanse.
Ostaju mi dvije mogućnosti. 1. Traži, traži, pa ćeš naći. 2. Otići u nudiste. Nekako brijem da mi je skoro pa draža druga varianta. I onda ne mogu a da se ne sjetim epizode kad smo C.T. i ja odlučili jednom iz znatiželje otići u saunu. Udjemo mi tako u onaj predprostor u kupaćima, a unutra svi goli i bleje u nas. I moja bolja trećina pita zbunjeno : "A šta ćemo sad!". "Skidaj gaće, pa nas niko neće jebat dva posto!" predložim. I bijaše riječ Kojotkina. I nitko nas više ne pogleda. I zbog te epizode sad manijaci uporno traže na mojem blogu "gole u sauni". I na kraju...Čekaj malo, koji klinac se ja sad uopće mislim mučit s tim badićem??!!
|
- 17:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #
01.07.2009., srijeda
Mali Ivica
|
otišao... Hvala mu... Sad će barem svi prestat plačipizdit nad spodobom inicijala M.J. ,njegovim izgubljenim djetinjstvom i turobnim životom usamljenika kojeg nitko (a najmanje on sam) nije razumio. Da ne spominjem još misteriozniju smrt i Pantelijinu oporuku...
Počinje novi triler... A odlazim i ja... Na pivo... Ajde čaos!
P.S. svoja tri sata ostavljam samoj sebi a Jacu svima ostalima |
- 18:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Veljača 2010 (5) Siječanj 2010 (13) Prosinac 2009 (8) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (9) Rujan 2009 (12) Kolovoz 2009 (3) Srpanj 2009 (9) Lipanj 2009 (7) Svibanj 2009 (11) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) Veljača 2009 (9) Siječanj 2009 (5) Prosinac 2008 (5) Studeni 2008 (1) Listopad 2008 (2) Rujan 2008 (1) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
izgubljena u deželi Hu d fak aj em?
ukratko: bivša riječka pička sa splitskim stanjem uma neuspjela Švabica, wannabe Purgerica, a danas tako mlada, al još ne Slovenka, mama najboljeg Čipija na svijetu nekad davno bila Snjeguljičina maćeha Naći ćete me negdje na relaciji: Rijeka-Pariz-Texas ili Zagreb-Brežice-NM-Ljubljana Pozive na pivo slati na: kojotka1234@gmail.com Moje drugo ja: kojotka kojotica na ediju Moja kućica na drvu:
kojotica je samo cro-verzija kojotke zajebana, predugog jezika, stara i nemoćna :P u slobodno vrijeme coprnjica u laganoj krizi srednjih godina Životni cilj: (U)LOVITI PTICU TRKAČICU! "U tom sam trenutku shvatio da je posao komičara vrlo opasan. Ako ste ljudima smiješni, super ste im. No, onog trenutka kada učinite nešto što je trebalo biti smiješno, ali nekome se ipak nije učinilo takvim, naljutit će se. Gotovo kao da vam zamjera što ste ga pokušali nasmijati, a niste uspjeli. S osrednje izvedbe Hamleta nitko neće izaći bijesan jer ga izvedba nije rasplakala. No, samo poslušajte što sve govore ljudi kada izađu s komedije koja ih nije nasmijala." odlomak iz knjige : Monty Python : Autobiografija neka s moga vrata vijori... kapi s oboda neka padaju na uže i gun ja sam slobodan... neka s moga vrata vijori šal svileni............. (Haustor : Šal od svile) Slike iz pripizdine:
broji od 25.02.2009 Jer osamdesete su bile godine kad smo stalno svirali... Idoli : Malena Videosex : Kako bih volio da si tu Charles Baudelaire : STRANAC -Koga najvoliš, zagonetni čovječe, Oca ili majku, sestru ili brata? -Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata. -A prijatelji? -Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi. -A domaja? -Ne znam, pod kojom je širinom smještena. -Ljepota? -Rado bih je volio, da je besmrtna božica. -Zlato? -Mrzim ga kao što vi mrzite Boga. -Pa što onda voliš neobični stranče? -Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne oblake!
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
...
